Dezinformisanje građana u cilju podizanja panike

Srpska organizacija Pravo na izbor je na svojoj facebook stranici objavila da je NATO u svojoj knjizi „Imunološki adjuvans[1] i vakcine“ (Immunogical Adjuvants and Vaccines),  vakcine obilježio kao biološko oružje.

Organizacija Pravo na izbor je na svojoj stranici objavila sliku na kojoj je istaknuto da u ovoj knjizi na strani 37 piše: „Vakcine izazivaju autoimune bolesti. Aluminijum koji je adjuvans povećava produkciju određenih antitijela, koji izazivaju alergije i anafilaktički šok“.

Analiza cjelokupne pomenute knjige i izdvojene strane 37 pokazala je da ne postoji čak ni približna formulacija ovoj, čak se sintagma biološko oružje ne pominje nigdje u ovoj studiji.

Važno je napomenuti da je knjiga “Immunogical Adjuvants and Vaccines“ objavljena 1989. godine, čak i da je informacija na koju se poziva organizacija Pravo na izbor tačna, bilo bi upitno oslanjati se na istraživanje staro 30 godina, pogotovo kada je oblast medicine u pitanju.

Plasiranje ovakvih informacija ima za cilj obmanjivanje javnosti i podizanje panike o osjetljivim temama.

Portal www.pravonaizbor.rs koji stoji iza istoimene Facebook stranice u opusu svog djelovanja navodi preispitivanje opravdanosti obaveznog vakcinisanja u Republici Srbiji na temelju brojnih pravnih, zdravstvenih, etičkih i drugih argumenata o „licu i naličju“ vakcina i vakcinisanja.

U pozadini ove priče koju propagira portal i Facebook stranica Pravo na izbor pojavljuje se slučaj dr Jovane Stojković, koja je tužena Sudu časti Regionalne ljekarske komore Beograda od strane grupe ljekara, koji traže da joj se oduzme ljekarska licenca, zbog širenja panike i zbog javnih istupa kojima je izazvala pad obuhvata vakcinacije i dovela do epidemije malih boginja u Srbiji. Pomenuta organizacija u velikoj mjeri promoviše stavove dr Stojković.

[1] Supstanca koja pomaže imunom sistemu tijela da odgovori na antigene

Asimetrične prijetnje podrazumjevaju, između ostalog, i korišćenje slabosti u situacijama kada nastaju pukotine u ustanovljenom sistemu vlasti. Takve situacije su svakako periodi krize, nezadovoljstva, izražavanja stava kroz masovne demonstracije, riječju igra u kojoj građanska svijest ukazuje na problem.

Protesti “žutih prsluka” se mogu definisati i kao težnja za specifične “francuske stvari”, a ako se stave u širi evropski kontekst, protesti su i izraz nezadovoljstva višegodišnjim stanjem u Evropi, koje ide od mjera štednje do Brexita.

Određeni dio, po našim saznanjima za sada ne tako brojan, koristi okupljanja “žutih prsluka” kao događaj pod burnim okom javnosti, da propagira neke drugačije ideje. Pripadnici te grupe izdvajaju se od ostatka demonstranata noseći bijele trake oko ruke, ali vrlo često beretke i vojno ordenje.

Samoproglašena Donjecka Narodna Republika je neki drugi horizont, nečiji drugo problem. Ili bi trebao biti.

Na fotografiji 1 su Fabris Sorlin (Fabrice Sorlin) i Gzavije Moro (Xavier Moreau). Prvi je član organizacije Integracioni komitet Rusija-Donbas (http://russia-donbass.ru), koja se bavi učvršćivanjem humanitarne, kulturne i socijalne integracije Donbasa i Rusije. Redovno objavljuje analize za platforme Geopolitika.ru i Katehon.com, koji je u vlasništvu ruskog tajkuna Konstantina Malofejeva. Drugi je pro-ruski orjentisan analitičar, osnivač Stratpola, francuske platforme za analizu međunarodnih i bezbjednosnih politika, sa sjedištem u Slovačkoj. Na prvo čitanje potpuno legitimno zastupanje pro-ruskih stavova u središtu Evrope, nego ostavimo ovu dvojicu za kratko ovdje.

Daljom analizom došli smo do intervjua sa jednim „učesnikom protesta“ (fotografija 2) za kojeg će se pokazati da je dio pomenute organizovane grupe koja sebe definiše kao tampon zonu između demonstranata i policije.

U kratkom intervjuu Lenta kaže da se ovakvi protesti (misli na „žute prsluke“) završavaju nasiljem i poručuje vlastima u Francuskoj da to nije zbog prirode protesta, već zbog policijskih provokacija. Ukazivanje na nasilje i karakteristična beretka podstakli su nas na dalju analizu.

Iako se na protestima predstavljao kao Antoni, riječ je o Viktoru Lenti. On je zajedno sa Nikolom Perovićem (fotografija 4), Francuzom srpskog (negdje se spominje i sprsko-crnogorskog) porijekla, osnovao internacionalnu brigadu Unite Kontinental (Unite Continentale), koja je učestvovala u ratnim dešavanjima u Donbasu na strani Rusije. Sami pripadnici Brigade se identifikuju kao borci protiv američkog imperijalizma i rade na podsticanju saradnje sa Rusijom. Riječ je o ultranacionalističkom pokretu koji pomaže francuskim i evropskim dobrovoljcima koji žele da se bore na strani proruskih separatista u ukrajinskoj regiji Donbas. Viktor Lenta je bio padobranac u vojsci Francuske, raspoređen u oblasti grada Karkason (Carcassonne). Zajedno sa Perovićem ratovao je u okviru francuske vojske u Čadu, Avganistanu i Gabonu. Obojica su, na osnovu sopstvenih priznanja, napustili vojsku iz istih razloga, antagonizma prema NATO i SAD. Istina je da je Lenta „izbačen“ iz službe zbog njegove umješanosti u radnje neonacističke grupe koja je zapalila jednu džamiju u južnoj Francuskoj 2008. godine. Praćenjem razvoja događaja u Parizu i pojavljivanja Viktora Lente, došli smo do informacije da je on zapravo predvodnik „čuvara reda“ koji „štite“ „žute prsluke“ od represije policije. To je, za sada, grupa od oko 40 članova. Na protestima „žutih prsluka“ Lenta ne prolazi nezapažano obzirom da nosi karakterističnu beretku i vojno ordenje, detalje koji su nas naveli na dublju analizu njegovog lika i djela.

Na protestima se ističe još jedan dobrovoljac iz Donbasa. To je Sergej Mjunjev (Sergei Munier – njegovo francusko prezime), koji je dva puta boravio u Donbasu (fotografija 5), prvi put 2014, u sastavu bataljona Vostok (Восток), a drugi put od 2015. godine u sastavu brigade Pjatnaška (Пятнашка). Prema našim saznanjima, Mjunjev je (bio) pripadnik Pjatnaške, koja se dovodi u vezu sa Specnazom. Obilježja Pjatnaške Mjunjev je nosio i na protestima u Parizu (fotografije 6 i 7).

Analizom njegovog kretanja, utvrdili smo da je veći dio 2018. proveo u Rusiji. Poznato nam je da je učestvovao u organizaciji Svjetskog prvenstva u fudbalu u Rusiji, u prvom prstenu obezbjeđenja. Ova informacija je indikativna u kontekstu bivšeg francuskog vojnika, plaćenog borca u Donbasu, koji dobija priliku da bude dio oficijalne organizacije Svjetskog prvenstva 2018. u Rusiji (fotografije 8 i 9).

Analizom njegovog kretanja, utvrdili smo da je veći dio 2018. proveo u Rusiji. Poznato nam je da je učestvovao u organizaciji Svjetskog prvenstva u fudbalu u Rusiji, u prvom prstenu obezbjeđenja. Ova informacija je indikativna u kontekstu bivšeg francuskog vojnika, plaćenog borca u Donbasu, koji dobija priliku da bude dio oficijalne organizacije Svjetskog prvenstva 2018. u Rusiji (fotografije 8 i 9).

Takođe prisustvovao je Međunarodnim vojnim igrama u organizaciji Ministarstva odbrane Rusije. Iako nam je poznato da se ulaznice za ovaj događaj mogu kupiti online, Mjunjev je posjedovao VIP kartu (fotografija 10), za koju ne postoje podaci da se može kupiti. Na osnovu naše analize, u Francuskoj je bio pripadnik lakooklopne brigade, što potvrđuje i njegova paradna uniforma iz 2016. koja je karakteristična za pripadnike ove brigade (fotografija 11).

Pored njega na protestima u Parizu je i jedan bivši policajac, koji se pojavljuje na fotografijama sa Viktorom Lentom nastalim u okupiranim oblastima u Ukrajini (na fotografiji gdje su Lenta i Perović on stoji iza Lente). Riječ je o Mihailu Miši Takahašiju (Mihail Takahashi) koji je takođe bio aktivan u okviru organizacije Unite Kontinental poslednjih nekoliko godina.                                                                                                

Kako niti jedan aspekt naše analize ne bi bio proizvod slučajnosti, vratili smo se dvojici sa početka naše priče. Došli smo do dokaza o poznanstvu Moroa i Mjunjeva (fotografija 12), što opet upućuje na izvjestan nivo organizovanosti njihovog prisustva na protestima u Parizu i nekompatibilnost poruka obilježja koja oni nose, sa onim za šta se zalažu „žuti prsluci“.

Sa druge strane, indirektnu povezanost Mjunjeva i organizacije Unite Kontinental pokazujemo kroz zajednički boravak u Parizu Mjunjeva i Takahašija, jednog od članova te ultranacionalističke organizacije (fotografija 13)

Zapitanost učešća ovih osoba sa vrlo kontroverznom prošlošću, podstiče nas na dalje istraživanje. Dodatno, tome doprinose i riječi Viktora Lente koji kaže da ga ovakva okupljanja građana na ulicama i kružnim tokovima u Parizu, neodoljivo podjsećaju na Ukrajinu nekad.

Nužno je obratiti pažnju na pravilo poznato u teoriji o političkim naukama: militantne i „navodno ultradesničarske“ organizacije često koriste široko iskazivanje nezadovoljstva naroda za propagiranje svojih težnji i pravljenje pometnje.

Nastavljamo analizu.

Tranzicione zemlje godinama imaju problem sa odlivom stanovništva. U vrijeme kriza i konflikata ljudi sa boljim kvalifikacijama prelazili su granice u potrazi za tržištem rada koje je nudilo bolje uslove. Talasi migracija posebno početkom i krajem dvadesetog vijeka najčešće su bili usmjereni ka zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Broj ljudi koji su napustili Rusiju nakon Revolucije 1917. pa do 1921. godine iznosi od 1 do 3 miliona ljudi. Tačan broj emigranata nikad nije utvrđen iz razloga haotičnosti evolucije, nikad utvrđenog broja stradalih i slabosti državnog aparata i birokratije koja se bavila popisom stanovništva. Nakon 1921. godine i konsolidacije moći, vlast Sovjeta i totalitarna priroda režima učinila je granicu teškom za prolaženje i nasilno je zaustavila odliv stanovništva. Pred početak Drugog svjetskog rata, slična je sudbina zatekla i baltičke zemlje, a poslije rata granica se preselila u Berlin, čija je sudbina i Zid možda i najsumorniji primjeri očajničke želje da se, sa jedne strane pobjegne ka slobodi i da se, sa druge strane zaustavi odlazak stanovništva. Nakon pada Zida 1991. godine uslijedio je drugi talas odliva stanovništva. Prema zvaničnim UN brojkama stanovništvo istočne Evrope se nakon dešavanja osamdesetih i devedesetih smanjilo za oko 6% ili 18 miliona stanovnika.

Uz kratak predah devedesetih, otvaranje granica i emitovanja televizijskih programa sa Zapada kada je zapadni i američki način života postao ideal za mnoge stanovnike Rusije, tokom sovjetskog vremena i ponovo nakon stupanja Putina na vlast, cijela državna propagandna mašinerija trudila se da pokaže život na Zapadu kao nesiguran, nepravedan i inferioran u odnosu na način života u Rusiji.

U vrijeme nakon Revolucije propaganda je bila „izvožena“, i korišćena za prenaglašavanje rasnih tenzija u Sjedinjenim Američkim Državama, čak su i u minimalnim brojevima uspjevali da pridobiju neke ljude afričko-američkog porijekla da se presele u Sovjetski savez. Ova ideološka migracija sa zapada na istok nije imala srećan kraj, i kao i sudbina mnogih zapadnih komunističkih lidera u zloglasnom hotelu Lux, završila se neslavno. O sudbini ovih porodica Afro-Amerikanaca koji su se preselili u Sovjetski savez posebno se pisalo nakon izbora 2016. godine kada je istraga o radu Agencije za internet istraživanja (rus. Agenstvo internet-issledovaniy) dokazala da je veoma važan dio strategije ovog tijela u vlasništvu Jevgenija Prigožina, bliskog prijatelja Vladimira Putina, bilo targetiranje afroameričke populacije kroz publikaciju video materijala koji je imao za cilj radikalizaciju pokreta “Životi crnaca znače” (Black Lives Matter). Sve vrijeme, sukobi i tenzije među različitim etničkim i drugim grupama na Zapadu emitovani su u Rusiji kao dokaz haosa koji je pogodio Ameriku. Reportaže o životu na američkim ulicama prenaglašavale su nasilje, a kadrovi redovnih reportaža sa ulica Brisela, Njujorka, Vašingtona i Londona nerijetko su bili puni beskućnika, ljudi koji prose, prljavih i zapuštenih ulica i gradova i sličnog.

U posljednje vrijeme ruski mediji u Rusiji pokreću kampanju ismijavanja građanskih sloboda i političke korektnosti u zapadnim društvima. Česta tema su navodna masovna silovanja od strane imigranata, homofobični komentari o “epidemiji homoseksualizma” i slično. Naglašava se i karikira sukob između ljevice i desnice na zapadu insistirajući na razlikama i marginalnim političkim grupacijama iz političkog života Evrope i Amerike.

Ovih dana u ruskim medijima postala je aktuelna tema navodne ekonomske migracije ljudi iz Amerike i Evrope ni manje ni više nego u Rusiju, kao i okupirani Krim.

Jedna od zvijezda čuvenih “1000 na 1” intervjua sa Putinom prije par godina je bio britanski farmer iz Podmoskovlja Džon Kopiski, koji se Putinu jednom prilikom obratio za pomoć oko barijera u poslovanju. Njegova konverzija u pravoslavlje, bogatstvo i optimizam bile su česta tema ruskih medija posljednjih par godina.

Početkom godine sinhronizovano je sa nekoliko televizija poznatih po propagandnom djelovanju emitovanje nekoliko reportaža o “neizdrživoj ekonomskoj situaciji na Zapadu”, sa posebnim naglaskom na Ameriku, iz koje ljudi “bježe glavom bez obzira” bilo gdje pa i u sankcijama pogođenu Rusiju.

Osim Rusa koji se nakon otrježnjenja teškim životom u Americi vraćaju kući, nalaze se i primjeri Amerikanaca. Blogovi i postovi razočaranih Rusa, nepravednim pravilima američkog tržišta rada i skupim zdravstvenim osiguranjem su se počeli pojavljivati krajem prošle i početkom ove godine.

Tako, portal NewsNN.ru objavljuje tekst Aljone Glazkove privremene migrantkinje u Americi, koja govori o “stotinama hiljada” Amerikanaca koji godišnje napuštaju Ameriku. Pretragom smo ustanovili da novinarka sa istim imenom na brojnim sajtovima vodi blogove u kojima ističe teškoće života u Americi.

Na reportaži NTV-a, koja je posljednjih dana predmet ismijavanja među ruskom zapadnoevropskom i američkom emigracijom na društvenim mrežama pojavljuje se američki profesor hemije Majkl Luc, koji svedoči o tome kako u Moskvi zarađuje više, a troši manje nego u Americi. Pritom,  predaje engleski jezik u vrtiću i živi u centru Moskve. Ipak, prema podacima najveće onlajn platforme za zapošljavanje u Rusiji (trud.com), srednja plata vaspitača u Rusiji iznosi oko 26.000 rublji (345 eura) dok u Moskvi iznosi nešto više, oko 35.000 rublji (465 eura). Ako uzmemo Zapadnu Virdžiniju kao jednu od najmanje platežno moćnih država u SAD-u, srednja neto plata vaspitača u vrtićima iznosi oko 3.300 dolara (2889 eura) na mjesečnom nivou. Sajt numbeo.com, koji koristi podatke generisane od korisnika, pokazuje da je Moskva jeftinija od Čarlstona u Zapadnoj Virdžiniji, i to daleko manje nego što to tvrdi Luc. Da bi se održao isti standard koji u Čarlstonu imate za 2889 eura u Moskvi bi trebali da zarađujete 2.450 eura a ne 465 eura, koliko vaspitači prosječno zarađuju u vrtićima u ruskoj prijestonici.

U reportaži se dalje govori o brojnim Amerikancima koji prodaju kuće da bi živjeli u Saratovu, Kirovu, Kremenčugu, ne navodeći konkretne primjere, pominjući u narativu nasmijana lica Amerikanaca koji iz električki (laki metro u predgrađima ruskih gradova) izlaze, vraćajući se sa posla.

Iako se Rusi iz emigracije i većih gradova smiju ovoj reportaži i na društvenim mrežama pominju djecu Sergeja Lavrova i Putinovog pres-sekretara Peskova koji žive luksuznim životom na zapadu, statistika o broju često talentovanih i obrazovanih Rusa koji napuštaju Rusiju daleko je sumornija. Dovoljno je da uzmemo zvanične rezultate ruske Federalne službe za statistiku i vidjećemo da je 2010. iz Rusije otišlo 33.578 građana dok je posljednje statistički odrađene 2016. godine otišlo 313.210 Rusa. Trend raste i sa sigurnošću možemo tvrditi da je Rusiju u posljednje dvije godine napustilo blizu milion Rusa. Statistika pokazuje to da najviše njih u potrazi za boljim životom upravo odlaze u SAD.

Vlada Kosova donijela je 14. decembra odluku o formiranju Vojske Kosova, nakon što je apsolutnom većinom glasova Skupština Kosova izglasala Zakon o Kosovskim sigurnosnim snagama.

Za Zakon sa ukupno 45 amandmana, glasalo je 106 od ukupno 120 poslanika Skupštine Kosova. Glasanju nisu prisustvovali poslanici srpske nacionalnosti.

Formiranje vojske Kosova, Beograd vidi kao kršenje međunarodnih dokumenata i pozivajući se na Rezoluciju 1244 UN, naglašava da međunarodne mirovne snage na Kosovu (KFOR) moraju spriječiti i razoružati sve albanske trupe. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio kako je “veoma zabrinut zbog situacije na Kosovu” i dodao da “jedini veliki problem” u onome što “donekle Albanci, a donekle dio svijeta nameće na Kosovu” ocijenivši da je problem to što Srbiji na Kosovu nameću “dijelom Albanci, a dijelom dio svijeta“. Zvanični Beograd i njegov bliski saveznik Rusija su bijesni zbog te odluke.

Sjevernoatlantska alijansa (NATO) i Evropska unija su također upozorili na kosovsku inicijativu koju su nazvale prenagljenom i koju ne podržavaju kosovski Srbi, čiji su zastupnici bojkotirali glasanje u Skupštini.[1]

Kao reakciju na usvajanje odluke o formiranju vojske Kosova, Srpsko-američka zajednica pokrenula je 19. decembra, onlajn peticiju u kojoj se obraća predsjedniku SAD-a Donaldu Trampu i Kongresu, tražeći zaštitu srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.

U peticiji pod nazivom “Zaustavite progon pravoslavnih Srba na Kosovu i Metohiji”, Tramp i članovi Kongresa se pozivaju da prestanu da podržavaju albansko rukovodstvo na čelu sa Hašimom Tačijem i stvaranje vojske pod njihovom kontrolom u srpskoj pokrajini Kosovo i Metohija, koju je potpisalo nešto više od 5.000 ljudi.

in4s.me
slobodacg.me
Source: change.org

Iz naslova sa ova dva portala, moglo bi se zaključiti da je milion Srba već potpisalo datu peticiju. Međutim to nije slučaj. Kako trenutno stvari stoje, svoj potpis je ostavilo nešto više od 5.000 ljudi.


Autori teksta su izvukli iz konteksta jedan mali dio propratnog teksta peticije, u kojem se navodi da u SAD-u živi preko milion američkih Srba, te iskoristili isti da naprave ne samo klikbejt naslov, već i dezinformišu publiku, s obzirom da se nigdje u tekstu „milion Srba“ ne spominje u kontekstu onoga što je napisano u naslovu članka.

Za razliku od in4s.net i slobodacg.me, ostali portali koji su pisali o peticiji (politika.co.rs, novosti.rs, time.rs, b92.net, nezavisne.net..) su naslovima poput „Peticija Srba iz SAD-a Trampu“ težili da daju realno stanje stvari.


Kako su SNS botovi „gurali“ peticiju Srba iz SAD-a

Nedavno su u javnost procurele vijesti sa sjednice Izvršnog odbora Srpske napredne stranke Srbije (SNS), na kojoj je stranački funkcioner zadužen za Internet tim podnio godišnji izveštaj. Internet tim su, naravno, botovi – partijski vojnici zaduženi za ostavljanje komentara na portalima i društvenim mrežama. Prema tom izveštaju, SNS ima 3.456 botova koji su za godinu dana napisali oko 10 miliona komentara na 201.717 objavljenih vijesti.

Zašto je ovo bitno za nas? Analizom same peticije i načina putem kojih se širi i promoviše na društvenim mrežama, utvrdili smo da su SNS botovi zaduženi za promovisanje i širenje ovog sadržaja na Tviteru, a izvještaj sa sjednice nam potvrđuje da su botovi ove partije zaista operativni.

Tvitter bot je jednostavan nalog kojim upravljaju kako softver, tako i ljudska ruka. Shodno tome, ovakvi nalozi se mogu ponašati kao roboti i kao ljudski korisnici u različito vrijeme.

Svi od 17 izdvojenih naloga imaju neke od glavnih odlika internet botova,a koristeći metodologiju DFRLab-a, utvrdili smo šta ove naloge čini botovima.

U svakom slučaju, važno je napomenuti da se ne možemo osloniti, odnosno pozvati samo na jedan faktor za identifikaciju ponašanja sličnog botu. Važna je kombinacija faktora. Tri najznačajnija su:  aktivnost, anonimnost i amplifikacija.

Botovi su zadnjih godina postali neizbježan dio online života. Samo prošle godine istraživači su procjenili da je samo Tviter bio dom za oko 30 miliona njih, međutim postoje i na drugim platformama, kao što su Facebook i Instagram.[1]

Neki se pojavljuju dizajnirani tako da namjerno podstaknu ili da podrže određene političke kandidate i ideje, dok drugi imaju komercijalne svrhe. Iako ova kampanja nije značajnije doprinijela uspjehu peticije u smislu dodatnih potpisa, ono što je od krucijalnog značaja je da ljudi razviju svijest da botovi postoje kako bi uticali na njih i kreirali određene (političke) stavove. Manje je vjerovatno da će korisnici koji sami mogu da identifikuju botove biti žrtva njihove manipulacije u budućnosti.


[1] https://www.reuters.com/article/us-kosovo-army/kosovo-approves-new-army-despite-serb-opposition-nato-criticism-idUSKBN1OD16S

[2] https://mashable.com/2018/02/20/how-to-spot-a-bot/

U „Konceptu vanjske politike Ruske Federacije“ svijet se definiše kao policentričan, i niti jedna zemlja ne nastupa kao „pol“ već reaguje u skladu sa nastalom situacijom. Ovakav koncept podrazumijeva i uzdizanje korišćenja tzv. „meke moći”. Objektivno gledano, Rusija je pod Putinom vrlo dobro procijenila benefite korišćenja „meke moći“ koristeći instrumente koje je godinama prije toga koristila Amerika. Konkretno, uticajem na zemlje Balkana, Putin pokušava da predstavi Rusiju kao tradicionalnu zaštitnicu i pokrovitelja balkanskih država, ali i da time pomrsi koncepte Zapada na ovim prostorima, prije svega da ospori procese evroatlantskih integracija pojedinih zemalja. Crna Gora je bila konkretan primjer tako osmišljene politike, gdje je Rusija kombinovala instrumente “meke moći” uz posebno osmišljenu medijsku aktivnost na temeljima širenja dezinformacija i lažnih vijesti sa konkretnim miješanjem u unutrašnje stvari Crne Gore. Ovakav odnos najbolje se očitavao u važnim periodima novije crnogorske istorije, referendumu za nezavisnost 2006. i učlanjenju u NATO 2017. godine. Dodatno, primjer miješanja u unutrašnja pitanja Crne Gore je pokušaj terorizma za vrijeme parlamentarnih izbora 2016. sa, kako se sumnja, konkretnim ruskim uticajem, prvo kroz finansiranje, a onda i navodnom umješanošću ruskih državljana u čitav slučaj.

U skladu sa svojom konzervativnom politikom Rusija je prije referenduma za nezavisnost Crne Gore sprovodila opsežnu diplomatsku akciju, a iz današnje perpsektive bi rekli i neistinitu akciju baziranu na dezinformisanju i podsticanju širenja lažnih vijesti, u cilju očuvanja zajednice Srbije i Crne Gore govoreći da je opstanak ovakve države i odnos Srbije i Crne Gore u njoj, garant stabilnosti na ovim prostorima. Rusija je u periodu prije referenduma koristila nekoliko načina uticaja na Crnu Goru da odustane od namjera za obnovom nezavisnosti:

  • Jedinstvenost srpsko-crnogorskog etnikuma i „crnogorstva“ kao izmišljenog koncepta od strane komunista;
  • Najveća opasnost Crnoj Gori ukoliko izađe iz državne zajednice je njena albanska manjina i njena povezanost sa matičnom državom;
  • Korišćenje „meke moći“ kroz uticaj posredstvom crkvenih velikodostojnika koji su u više navrata govorili o nužnosti održanja državne zajednice i da je to u interesu i Srbije i Crne Gore, ali i Rusije.

Uprkos ovome, nakon obnove crnogorske nezavisnosti 2006. godine, Rusija je četvrta po redu (prije Njemačke, Amerike i Francuske) zemlja koja je priznala novu realnost na poluostrvu. I opet je u takvom razrješenju ovog pitanja vidjela prostor za svoj ekonomski uticaj. U ovom periodu se ruski uticaj može najbolje iskazati brojkama. Naime, ruski kapital u Crnoj Gori u to vrijeme premašio je 2 milijarde američkih dolara, dok je preko 30 hiljada Rusa kupilo nekretnine (stanove, zemljište, kuće).

Opsežna kampanja dirigovana od strane Rusije sprovođena je u periodu pred učlanjenje Crne Gore u NATO. Iako, nažalost, u Crnoj Gori i dalje ne postoji sveobuhvatna, činjenično utemljena analiza takvog uticaja kroz medije, crkvu, političke partije itd. evidentna je bila namjera Rusije da se Crna Gora osujeti na putu ka NATO. Za takav poduhvat u oblasti medija najviše su korišćeni Russia Today i Sputnjik, čija su pisanja obilato prenošena putem društvenih mreža, određenih medija u Crnoj Gori, ali i obraćanja čelnika prosrpskih političkih partija (Demokratski front, Demokratska narodna partija, Srpska koalicija, od nedavno i Prava Crna Gora). Ovdje je potrebno naglasiti, da su takve informacije širene bez prethodne provjere u tačnost tvrdnji. Dobro provjeren instrument uticaja svakako je i crkva. Iako u Ustavu Ruske Federacije crkva nema posebno mjesto, Putin je radio sve da osnaži položaj pravoslavne crkve, svjestan njenog značaja kako za identitet kod Rusa tako i kao važnu kariku „meke moći“ kao dio uticaja na zemlje od posebnog značaja. Tako se ruski glas u Crnu Goru prenosi posredstvom Srpske pravoslavne crkve i njenog predvodnika u Crnoj Gori Amfilohija Radovića, gdje se najviše potencira nužnost održanja veza sa Rusijom na osnovu tradicionalnih bratskih odnosa, dok se u isti mah rigidna, retrogradna i huškačka retorika koristi za protivljenje evroatlantskih integracija Crne Gore.

Na kraju, valja ukazati na nekoliko činjenica koje pogoduju ovakvom ruskom uticaju. Naime, kao što smo već istakli, nepostojanje sveobuhvatne analize ruskog uticaja u Crnoj Gori, a u kontekstu korišćenja instrumenata “meke moći”, je otežavajući faktor borbe protiv dezinformacija i lažnih vijesti. Jasno je izražena potreba za koordinisanim i konkretnim aktivnostima u cilju borbe protiv ove svojevrsne pošasti, i zato su od posebnog značaja aktivnosti Atlantskog saveza Crne Gore. Sa druge strane, Balkan, a posebno njegov zapadni dio, pogodno su tle za ovakve aktivnosti država koje se koriste ovakvim sredstvima za ostvarivanje svojih ciljeva u međunarodnim odnosima. Zemlje Zapadnog Balkana su u procesu konsolidacije demokratije, izgradnje demokratskih institucija, sa i dalje nejakim civilnim društvom, i niskim nivoom medijske i informatičke pismenosti, opterećene prošlošću (u slučaju Rusije i vjekovnim vezama), tako da predstavljaju pogodno tle za primanje ovakvog uticaja. Na primjeru odnosa Crne Gore i Rusije uočava se izražena potreba za preduzimanjem ciljanih aktivnosti koje će voditi ka argumentovanom izvještavanju medija, širenju medijske i informatičke pismenosti, pogotovo kod mladih.

U skorijoj budućnosti očekivano je održanje situacije zategnutih odnosa Crne Gore i Rusije. Tome pogoduje sistem sankcija EU prema Rusiji, kojima se i Crna Gora usklađuje kao država kandidat za punopravno članstvo u EU. Ovakvoj situaciji ići će na ruku i posljednja dešavanja u pravoslavnoj crkvi i autokefalnosti Ukrajinske crkve, dobijene od Carigradskog patrijarha, što dodatno podstiče težnju za obnovom nezavisnosti Crnogorske pravoslavne crkve, ali i iščekivanje sudskog epiloga u slučaju “državni udar” i sve lošiji odnosi Crne Gore i Srbije, koja je ključni partner Rusije na Balkanu.

Iako nas trenutna situacija u svijetu može pokolebati da posumnjamo u vrijednost i snagu istine, istorija nas uči da nijedan propagandni i dezinformacioni poduhvat nije izdržao test vremena. Ono u čemu je svakako dezinformaciona taktika bez premca je nanošenje štete kroz kreiranje haosa, nestabilnosti i pozivanja na akcije koje imaju za cilj destabilizaciju društava u kojima se netačne informacije plasiraju. Iako efektivna isključivo na kratak rok, dezinformaciona kampanja uvijek čini nepopravljivu štetu društvima i zajednicama.

Možda i najgori primjer destruktivnog djelovanja propagande dokazuje nam da su ruske obavještajne službe još od štampe i izdavanja “Protokola sionskih mudraca”, najštetnijeg plagijata i propagandnog pamfleta u istoriji, razvijale podmukle tehnike širenja dezinformacija. “Protokoli sionskih mudraca” je pamflet skovan u kancelarijama “Ohrane”, a direktno je odgovoran za pogrome nad Jevrejima u ruskoj imperiji. Ova knjiga je indirektno značajno uticala na stvaranje pogodnog tla za najgori zločin u ljudskoj istoriji – holokaust. Pamflet je od strane antisemita korišćen kao dokaz “ispravnosti njihove borbe”. Henri Ford je čak finansirao štampu i distribucije ovog pamfleta u tiražu od 500.000 primjeraka. Prošlo je dosta vremena dok ljudi u Evropi i Americi, kroz rad novinara London Tajmsa, nisu shvatili da je riječ o najgoroj vrsti plagijata i krivotvorenja u istoriji. Mnogi na Zapadu su do tada već ispali “korisni idioti” u službi tada već mrtvog režima ruske imperije.

Ono što se desilo u pripremama za američke izbore dokaz je da ta tradicija nikako nije zamrla. Agencija za internet istraživanja, navodno privatna kompanija za koju se vjeruje da je u vlasništvu Jevgenija Prigožina, istog čovjeka koji stoji iza privatne vojne organizacije Vagner, a koja je regrutovala ljude iz Srbije i Crne Gore za rat u Siriji i na afričkim frontovima, u posljednjih par godina sprovodila jeveliku operaciju manipulisanja javnim mnjenjem u zapadnim zemljama. Regrutovani su ljudi kojima je engleski maternji jezik, a koji su vodili lažne profile na socijalnim mrežama i koji su na daljinu organizovali okupljanja pripadnike suprotstavljenih ideja na istom mjestu i u isto vrijeme. Fingirali sukobe, i uz medijsku podršku informativnih agencija u vlasništvu ruske vlade, poput Russia Today, Russia Beyond, Sputnjik, itd naglašavale sve teme koje mogu da izazivaju podjele u društvima na Zapadu.

Poruke su generisane, kao što je generisan i govor koji se koristio. Većina poruka se svodila na karikaturisanje i prenaglašavanje ideoloških razlika među ljevicom i desnicom. Naglašavanje marginalnih i štetnih pojava na desnici ili ljevici kao što su tzv. SJW (Social Justice Warrior) ljudi koji svojim maksimalističkim i bizarnim zahtjevima obesmišljavaju feminizam ili borbu za prava etničkih, religijskih i seksualnih manjina. Sa druge strane isticanje pojava kao što su naoružane milicije u Americi, radikalizovanje pokreta kao što je NRA. Karikiranje gender politike, slično kao što to čini Saša Baron Koen u novom projektu “Who Is America?”, samo ne sa dobrom namjerom, koliko sa željom da se izazovu sukobi na većem nivou, kao i da se destabilizuje politička scena u Evropi i u Americi. Jedan od najopasnijih narativa je i priča o imigrantima stavljena u kontekst svjetske zavjere iza koje stoji Džordž Soroš. Poslednjih dana svjedočimo da su na Soroševu adresu, kao i na adrese CNN-a, porodice Obama i Klintonovih poslati paketi sa eksplozivnim napravama. Nadam se da nam je svima jasno što je izazvalo ovakva djelovanja ljudi.

Glavni strateški pravac je bio da se kroz naglašavanje razlika smanjuje prostor za dijalog i kompromis, principi  na kojima je i sačuvana dugogodišnja stabilnost liberalnih demokratija.

 Izgleda da je Priručnik koji su  djedovi ruske mašinerije za širenje laži iz “Ohrane” pripisivali judeo-masonskoj zavjeri, danas postao inspiracija za poduhvate struktura koji služe  interesima Kremlja.

Kod nas na Balkanu visoko sofisticirane taktike kao na zapadu nisu bile potrebne, jer su naše razlike i podijeljenosti na nivou devetnaestog vijeka. Etnička mržnja, različita nacionalna obilježja, osjećaji su na koje igra propagandna mašinerija. Sputnjik sa studijom u Srbiji angažovao je mladog reditelja i novinara, Malagurskog, koji je odrastao u Kanadi i koji se kroz par propagandnih uradaka nominovao za odličnog saradnika. Tu su ljudi iz politike poput hrvatskog poslanika Ivana Pernara, crnogorskog poslanika Nebojše Medojevića, i poput političke grupacije “Zavetnici” u Srbiji, koji bez ikakvog kritičkog filtera služe kao distributori unaprijed pripremljenih stavova. Iako se nekom može učiniti da je riječ o spontanom djelovanju, dokaz o koordinaciji aktivnosti je i prisustvo ljudi iz regiona na međunarodnim konferencijama koje se organizuju u Rusiji i Iranu npr. a na kojima se osmišljavaju strategije borbe za monopol na “istinu”.

Društvene mreže i meme stranice su još jedno sredstvo širenja dezinformacija. Stranice poput Starog Liberala u Crnoj Gori, naglašavaju teme koje dijele društvo, amplifikuju dezinformacione napore i podgrijavaju teorije zavjere. Društvene mreže i neodgovorno ponašanje na njima, poput onog Nebojše Medojevića možda djeluju komično, ali ako imamo u vidu da jedan dio populacije slijepo vjeruje u ono što izabrani predstavnici govore, onda se moramo potruditi da naučimo što je to što mi možemo da uradimo da bi se amortizovala. šteta koju ovakvo djelovanje stvara.

Konstantne aktivnosti na promociji medija koji rade na tačnom i objektivnom izvještavanju, nezavisno ocijenjivanje rada medija na ovom polju, jedan dobar i autentičan fact checking projekat koji na zajedničkom jezičkom i kulturnom prostoru Balkana mora biti ujedinjen. Bez ovakvog djelovanja, i upiranja prstom u svaki destruktivni poduhvat, ne možemo imati sigurnost da loša informacija neće iskoristiti savršen trenutak da zapali vatru na vrlo zapaljivom prostoru Balkana.

Ova studija i prateće preporuke rezultat su nedavno završene radionice pod nazivom “Informaciono ratovanje i Novi svjetski poredak: Studija slučaja za Zapadni Balkan”, koju je organizovao Atlanski savez Crne Gore.

Analiza situacije

Napredak hardvera i softvera u smislu informacione tehnologije u poslednjih 25 godina bio je od velikog značaja. Tehnološki napredak olakšao je pristup informacijama i doveo do ogromnog rasta razmjene informacija na globalnom nivou. Stoga, zloupotreba omogućena tehnologijom postaje sve više rasprostranjena i prisutna. Zloupotreba interneta i društvenih medija doprinijela je stvaranju novih sukoba i kriza u cijelom svijetu. Taj je koncept obično poznat kao informacioni rat koji podrazumijeva upotrebu i upravljanje informaciono-komunikacionim tehnologijama u cilju ostvarenja prednosti u odnosu na konkurenciju-protivnika. Ovaj fenomen, Rusija je u velikoj mjeri iskoristila u svojim unutrašnjim i vanjskim naporima da širi propagandu i dezinformaciju kako bi destabilizovala svjetski poredak, a koristila ga je i kako bi demoralizovala i destabilizovala Zapadni Balkan kao svoje interesno područje. Budući da je Rusija svjesna da je i dalje politički, ekonomski i vojno slabija od udružene snage Zapada, odlučila je da nadoknadi ove slabosti time što će razraditi svoju savremenu geopolitičku strategiju.

Već dugi niz godina zapadne saveznice su pokušale, ali nisu uspjele ubijediti Moskvu da zauzme win-win stanovište, sa kojeg demokratija i prosperitet ovog regiona odgovaraju i Rusiji i Evropi. Rusija, s druge strane, vjeruje da svaki potez EU i uopšte Zapada proističe iz tog nadmetanja velikih sila koje konstituiše pogled na svijet Moskve. Rusija čvrsto vjeruje da Evropa pokušava širiti svoje norme i vrijednosti u regiji Istočne Evrope i Zapadnog Balkana u cilju ekspanzije svoje sfere uticaja na račun Moskve, s naglaskom na proširenju NATO, a eventualno i EU. Ruski napori najviše su usmjereni na podrivanje demokratskog napretka na području Zapadnog Balkana. Prema tome, Zapadni Balkan je posebno izložen ruskom pritisku koji se odražava u propagandi i kampanjama čiji je cilj da stvore razdor među građanima i učine da oni izgube povjerenje u vlastite institucije.

Zato je naša radionica uspio okupiti govornike iz više zemalja kakobi diskutovali o ruskoj strategiji savremenog ratovanja i formirali preporuke za borbu protiv ruske propagande.

Demokratske države i institucije – mete sajber napada

Uopšteno govoreći, demokratije širom svijeta su napadnute, i to ne tradicionalnim oružjem, već namjerno plasiranim lažnim informacijama, što predstavlja ozbiljnu prijetnju demokratiji.

Dakle, Rusija nastoji da destabilizuje Zapadni Balkan i podriva demokratske napore i napredak zemalja u regiji koristeći lažne informacije. Dezinformacija je jedan od instrumenata za implementaciju strateških vanjsko-političkih interesa, jačanje međunarodnog položaja Rusije i kao i zaštite njenih ekonomskih interesa. Međutim, demokratske države ne smiju voditi dezinformacione kampanje. Borba protiv dezinformisanja ne smije biti borba “vatrom protiv vatre”. Moramo tražiti druge načine i alate kako bi mogli krenuti u ofanzivu i spriječiti buduće napade. Borba protiv ruskog dezinformisanja zahtijeva igranje i odbrane i napada u isto vrijeme.

Razvoj informacionih i telekomunikacionih tehnologija je značajno promijenio prirodu savremenih konflikata. Informacija je postala ključno sredstvo u modernom ratovanju. Shodno tome, sloboda medija, govora i informisanja postala je sredstvo u borbi protiv samog širenja dezinformacija. Ako se mediji u demokratiji smatraju pristrasnim ili usklađenim sa posebnim interesima onda temelj demokratskog sistema postaje besmislen.

Prošle godine, Rusija se umiješala u predsjedničke izbore u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i time napala integritet američkog demokratskog sistema, što se desilo i u Crnoj Gori. Cilj Moskve nije ništa drugo osim dadiskredituje demokratsko upravljanje i postojeći međunarodni sistem.

Suočena sa zavjerama protiv vlade i vođenjem negativnih informacionih kampanja koje podrivaju ključne društvene vrijednosti, Crna Gora je pokazala spremnost da se suprotstavi tim aktivnostima. Štaviše, članstvo Crne Gore u NATO-u rezultiralo je pozitivno u tri pravca: potvrđuje politiku otvorenih vrata NATO-a, podstiče sigurnost i stabilnost regije te ističe prednosti reformi, naročito u pogledu vladavine prava i dobrog upravljanja.

Crna Gora mora nastaviti da bude lider u reformama kako bi učvrstila vladavinu prava i dobro upravljanje. Naravno, u tom smislu nije sama u borbi protiv zlonamjernih aktivnosti Rusije u dijeljenju lažnih informacija, ona može računati na pomoć svojih zapadnih saveznika.

Zapadni Balkan i nova ruska teorija haosa u političkom ratovanju

Rusija ima savremenu strategiju, viziju cjelokupnog ratovanja koja stavlja politiku i rat u isti spektar aktivnosti – sa filozofskog, ali i logističkog aspekta.

Prema tome, Rusija je 2008. godine napala Gruziju i Ukrajinu 2014. godine. Zatim se umiješala u američke izbore 2016., što je pokušala i 2017. u Francuskoj, a očekuje se da će to činiti i u budućim evropskim i američkim izborima. No, možda najočigledniji dokaz ruskih zlonamjernih napada na demokratski sistem je upravo ono što se dogodilo u oktobru 2016. na dan parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, kada su navodno pripadnici ruske obavještajne službe planirali da svrgnu demokratski izabranu vladu Crne Gore i izvrše atentat na crnogorskog premijera.

Članstvo Crne Gore u NATO bi istovremeno bio podsticaj i znak ostalim zemljama u regionu da je i njihovo pristupanje Alijansi moguće. Zbog toga su, u očima Rusije, crnogorski parlamentarni izbori 16. oktobra bili poslednja prilika da se spriječi njen ulazak u NATO i da se ponovo uspostavi ruski uticaj u jugoistočnoj Evropi.

Spletkarenje od strane Rusije je konstantno i sistematično. Ona postiže političke i strateške ciljeve sredstvima koja nadmašuju snagu oružja u pogledu njihove efikasnosti.

Modeli na koje se Rusija oslanja tokom hibridnog rata su: rat informacijama, dezinformacija, lažne vijesti, instrumentalizacija lokalnog stanovništva, igranje na kartu nacionalizma. Od posebnog značaja je koncept pripovijedanja priče. Pripovijedanje je sposobnost širenja fiktivnog narativa i manipulisanja ljudima kako bi povjerovali u priče. U suštini, Putin ne stvara tenzije na teritoriji Balkana, ali ih iskorišćava. Putin drži lupu nad našim slabostima i uspijeva da ih zloupotrijebi korišćenjem negativnih modela, ali dobra vijest je da mi kontrolišemo ove slabosti implementacijom novih socijalnih reformi koje doprinose reformama našeg cjelokupnog sistema.

Zlonamjerni potezi Rusije predstavljaju prijetnju u regionu koja uzrokuje nestabilnost i nemire. Naime, oni se ostvaruju podrivanjem parlamentarnih izbora, opstrukcijom pokušaja demarkacije granica, miješanjem u državne poslove putem nereformisanih, visoko korumpiranih sigurnosnih službi, instrumentalizacijom etničke pripadnosti … Problemi koji pogoduju ruskom razarajućem uticaju su: Veličanje ratnih zločinaca, korupcija, neriješeni ratni zločini i organizovani kriminal. Odbrana od negativnog uticaja Rusije podrazumijeva dijalog i članstvo Zapadnog Balkana u EU i NATO.

Osim toga, ekonomski pritisak je još jedan vid ruske agresije koji se ogleda u sposobnost Rusije da gas koristi kao adut za političko pregovaranje. Uloga Rusije u instrumentalizaciji etničke pripadnosti takođe je bila značajna, a situacija u Bosni se navodi kao vrlo dobar primjer istog. Tako Rusija prepoznaje medije kao savršeno sredstvo za jačanje svoje meke moći na Balkanu. Kao sredstvo koje ostvaruje veoma dobre rezultate uz minimalna ulaganja.

Dakle, može se zaključiti da će mediji koji su u ruskom vlasništvu vjerovatno biti subjektivniji i ideološki obojeni. Pored toga, pranje informacija jedna je od nekoliko ruskih taktika za širenje lažnih vijesti. Sputnjik je vrh ledenog brijega, ispod njega nalaze se portali koji preuzimaju te iste narative. Tako, oni pronalaze put do vodećih medija.

Mreža bez granica, izazovi imogućnosti demokratije

Nema nikakve dileme da je nastupila četvrta revolucijadigitalna revolucija. Iako ne raspolaže boljim tehnološkim i finansijskim sredstvima od Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evrope, Rusija ipak uspijeva da nametne značajne izazove u izuzetno bitnim procesima. Suština je u tome što je ruska federacija prije nas shvatila da IT upravlja novim svjetskim poretkom.

Čak je i Ministarstvo odbrane bilo par puta meta sajber-napada, prije pristupanja Crne Gore Alijansi. Neograničen pristup, brzina, anonimnost, nepostojanje geografskih granica, samo su neki od elemenata koji ove aktivnosti čine značajno efikasnijim i vidljivijim, s tim što se one odvijaju na različitim nivoima. Ti nivoi ne obuhvataju samo lažne vijesti, već i daleko značajnije forme koje ugrožavaju bezbjednost sajber prostora i aktivnostikoje se odvijaju na toj osnovi.

U skladu sa tim, predlažu se određene vrste rješenja: kratkoročna i dugoročna rješenja. Kratkoročna rješenja bila bi tehnološka rješenja kojima će se poboljšati ukupna sajber bezbjednost, gdje posebnu ulogu imaju državni organi, ali i akademska zajednica, civilno društvo i mediji.

S druge strane, jedino održivo i efikasno rješenje je obrazovanje, i to ne samo informatičko, već multidisciplinarno kojim će se povećati sposobnost logičkog i kritičkog razmišljanja kao ključnog preduslova za povećanje nivoa otpornosti pojedinaca i društva na sve oblike informatičkog “ratovanja”.

Za razliku od zapadnjačkog mentaliteta, ruski se zasniva na marksizmu (vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i kontrola nad radnom snagom drugih). Stoga, Rusija koristi medije kao sredstvo za ostvarivanje kontrole i vršenje pritiska nad demokratskim državama.

Ukrajina je dobar primjer za to, polovina stanovništva Ukrajine govori ruski i ruski TV kanali su među prvih deset u ovoj zemlji. Dakle, njeno stanovništvo stalno je izloženo dezinformaciji i lažnim vijestima koji pristižu iz Rusije. Iz tih razloga grupa ukrajinskih studenata i profesora je napravila projekat za provjeru činjenica provjere činjenica i počeli su da prate informacije i provjeravaju da li su tačne ili ne. Tako su prikupili na hiljade priča, dokaza koji ukazuju na prisutnost vrlo dobro orkestrirane ruske propagande.

Osim toga, BBC se smatra primjerom valjanog javnog servisa koji teži ka obavljanju novinarske djelatnosti na tačan, nepristrasan, nezavisan i pošten način. Rapolažu ogromnim budžetom, ali su isto tako veoma stručni u pružanju kratkih i tačnih informacija za vrlo kratko vrijeme. Dakle, brzina dobijanja informacija je veoma bitna kako bi se vijesti primile što je brže moguće. Ipak, budući da moraju biti nezavisne, oslobođene od bilo kakvog uticaja, potrebne su jake, finansijski stabilne medijske institucije. Zato je izuzetno važno da mediji doprinose očuvanju pozitivnih vrijednosti koje se zasniva na njihovoj profesionalnosti, budući da se mediji smatraju jednim od glavnih prepreka sa kojom se suočava propaganda, i čija je dužnost da informišu javnost što je brže moguće. Eru post-istine u kojoj živimo trebalo biprecizno definisati.

Pregled preporuka

Demokratske države i institucijemete sajber-napada

  • Zapadni Balkan, kao i sve zemlje ugrožene sajber-napadima, moraju raditi na jačanju svojih demokratskih institucija i pokazati jedinstvo, prosperitet i stabilnost svojih zemalja.
  • Borba protiv ruskih napada dezinformisanjem ne smije biti borba ” vatrom protiv vatre “. Države bi trebalo da rade na otkrivanju dezinformacija i otklanjanju istih.
  • Podizanje svijesti o informacionim tehnologijama je neophodno, jer moguće posljedice mogu biti veoma opasne i dugoročne.
  • Treba osmisliti nove kontramjere za borbu protiv naših neprijatelja. Strateška komunikacija ne zahtijeva samo interakciju državnih i međunarodnih institucija i organizacija već i uključenost šire javnosti.
  • SAD treba da uloži napore kako bi ojačale demokratski sistem i zaštitile ljudska prava.
  • Crna Gora mora i dalje biti lider u sprovođenju reformi i pokazati svijetu da ima kontrolu nad svojom budućnošću- budućnost prosperiteta i bezbjednosti koju ne može omesti loš uticaj iz spoljašnjeg svijeta.

Zapadni Balkan i nova ruska teorija haosa u političkom ratu

  • Treba podići svijest o značaju samog koncepta pripovijedanja.Sposobnost pripovijedanja ‘’dobrih priča” pomaže pripovjedačima da manipulišu informacijama kako bi one služile njihovim interesima. Dakle, moramo savladati tu sposobnost.
  • Zapadni Balkan mora biti svjestan poimanja ’’magnifying glass theory’’. Putin drži svoju lupu nad našim slabostima i prati svaki naš potez, zato moramo ojačati našu demokratiju i pokazati složnost. Moramo raditi na blagostanju, kako bismo ojačali našu demokratiju i pokazali integritet, zato su nam neophodne socijalne reforme koje doprinose reformama cjelokupnog sistema.
  • Moramo prepoznati gubitnike procesa globalizacije, jer predstavljaju ozbiljnu prijetnju i svojim zlonamjernim aktivnostima mogu ometati demokratske procese. Najbolji primjer bi mogla biti lokalna politička elita koja vrlo stručnomanipuliše emocijama, naročito pred izbore.
  • Umjesto negativne strane nadmetanja, treba podsticati zdravu konkurenciju, jer promoviše stav “svi su pobjednici”, gdje regionalne zemlje zajednički rade na zajedničkom cilju – jačanju demokratije i vladavine prava.

Digitalna revolucija – četvrta revolucija

  • Generalno, na globalnoj sceni, liberalna demokratija se stavlja na test, budući da je razvoj informacione tehnologije omogućio ljudima da slobodno izraze svoje lično mišljenje. Istovremeno, to je prilika za one koji nemaju baš dobre namjere, da podstiču nepovjerenje u institucije stvaranjem podjela i haosa u politici i društvu. Dužnost je vlade da štite svoje građane, ali i dužnost svih nas da ne shvaćamo svoja prava zdravo za gotovo.
  • Obični građani, mala djeca, čak i penzionisana lica koriste internet i imaju nekoliko uređaja u ”džepovima”, ali nijesu svjesni činjenice da bivaju praćeni na takav način. Treba se zalagati za otvoren i decentralizovan internet.
  • Treba primijeniti ukrajinski know-how za borbu protiv ruske propagande kako bi praćenjem društvenih mreža mogli da predvidimo budućekorake koje Rusija namjerava poduzeti.
  • Moramo pružiti podršku našim medijskim institucijama koje predstavljaju istovremeno i našu obranu. Zbog nedostatka finansijske podrške mediji su podložni diskreditovanju. Novije medijske kuće su izostavile većinu koraka koje podrazumijevaju provjeru činjenica i kritičku analizu kako bi olakšale i ubrzale protok vijesti , a kao rezultat toga se u glavnim vijestima pojavljuju neistinite priče. Iz tih razloga, trebalo bi pružiti finansijsku podršku medijima da bismo se zaštitili od informacionog ratovanja.
  • Bez obzira na mjere koje preduzimamo, one bi trebale biti dugoročne mjere u cilju sprečavanja sajber napada čiji je cilj da ugroze naše osnovne društvene vrijednosti.
  • Ključni faktor u borbi protiv širenja lažnih vijesti i propagande je obrazovanje, i to ne samo obrazovanje u pogledu informacione tehnologije, već i opšte obrazovanje koje podstiče ljude da razvijaju logičko i kritičko mišljenje koje je ključno za procjenu tvrdnji, ideja i argumenata s kojima se svakodnevno srijeću.
  • Treba da se borimo protiv sajber-napada, ali nepreduzimajući nedemokratske mjere. Upravo ovakvim diskusijama trebali bi podići svijest o plaćenim medijima i očigledno ‘’uređenim pričama”koje nam dolaze iz medija, kako bismo smanjili mogućnost manipulisanja.

Dvadeseti vijek je bio prilično specifičan. Bio je to vijek ekstremnog nasilja, o čemu svjedoče i 1914. i 1939. godina sa počecima Prvog i Drugog svjetskog rata. Medutim, istovremeno su se dešavale prekretnice u smislu nevjerovatnog napretka tehnologije i komunikacija. Sa Prvim i Drugim svjetskim ratom došla su i smrtononosna oružja kao i veliki niz sukoba što je rezultiralo u milionima žrtava. Ali stvari su se promijenile. Početkom 21. vijeka je došlo do promjene u definiciji moći, konvencionalnu, vojnu odnosno tvrdu moć je smijenila moć sa mnogo manje nasilja, selektivna, nekonvencionalna, na takav način da su masovni mediji, društvene mreže, propaganda i informacije postali oružje #1.

Relativna novina modernog ratovanja, definisana kao „hibridni rat”, zasniva se na sposobnosti aktera da sinhronizuje veći broj instrumenata moći (političku, vojnu, ekonomsku i informativnu) da istovremeno i namjerno iskorištava kreativnost, nedefinisanost, ne-linearnost i kognitivne elemente ratovanja, ciljajući na mjesta koja predstavljaju slabe tačke društava na takve načine kakve ne možemo ni da zamsilimo.

„Hibridno ratovanje” je koncept koji podrazumijeva vojno-operativni pristup koji je prvi put upotrijebio bivši američki mornarski oficir, Frank Hoffman, 2007. godine. Ono šta čini rat „hibridnim”, kako smatra Hoffman, je koordinisana upotreba različitih načina ratovanja, kako vojnih tako i onih koji nisu vojni, kako bi se postigao „sinergijski efekat i u fizičkoj i psihološkoj dimenziji sukoba“ u glavnom borbenom prostoru. [1]

Mogu ga voditi i državni i nedržavni akteri. Ove kampanje se većinom zasnivaju na savremenoj tehnologiji koja karakteriše 21. vijek i ove kampanje se ne mogu uočiti sve dok ne već uveliko ne odmaknu, budući da su i konstruisane tako da ostanu ispod radijusa detekcije.

Danas se ovaj termin uglavnom vezuje za Moskvu, zbog velike upotrebe različitih sredstava i oruđa koja nisu vojne prirode kako bi produbili i ostvarili državne interese. Jedni od primjera takvih pokušaja su i pokušaji podjele NATO alijanse, podrivanja pro-zapadnih vlada (na primjer, vjeruje se da je ruska vojno-obaveštajna služba 2016. organizovala zavjeru kako bi svrgnula pro-NATO vladu u Crnoj Gori), pripajanja teritorija bez upotrebe sile (uspješno pripajanje Krima od strane Rusije 2014. je potez koji je pokrenuo raspravu oko ruskog „hibridnog ratovanja”, bez potrebe za ispaljivanjem ijednog metka, koristeći se (dez)informisanjem kao glavnim oruđem, zaprepastio je svijet). Štaviše, Moskva nastoji da ojača svoj politički uticaj, naročito na Balkanu (nenapredovanje u pogledu člantva u EU, stalne etničke tenzije i ruske kulturološke i istorijske veze su samo neki od razloga). Kremlj je uspostavio bazu u Srbiji koja bi se mogla koristiti za tajne operacije na Balkanu pod plaštom „humanitarnog centra” u Nišu. [2] Takođe, Centralna, Istočna Evropa i baltičke države predstavljaju ciljna područja stranog malignog uticaja (zbog veza s Sovjetskim savezom).

Ruska alatska oprema za hibridni rat

(Dez)informacione kampanje – Rusija je postala znatno efikasnija u upotrebi strateških komunikacija kako bi formirala političke narative u mnogim zemljama. Medijske kuće kao što su Russia Today (RT) i Sputnik News su među najpopularnijim instrumentima za ovu strategiju, ali Moskva takođe koristi i ciljano televizijsko programiranje, veliki broj internet trolova, botova kao i fabrike lažnih vijesti. Osnovni cilj je da se ulije sumnja u ono što je zapravo istina. Ove medijske kuće i njihovi zastupnici imaju za cilj da oblikuju političku diskusiju kao i mišljenje ciljanih grupa na njima odgovarajuće načine. [3]

Sajber – Kremlj sada ima pristup rastućem broju „sajber- ratnika”, što im omogućava da prikupe značajne informacije koje koriste kako bi uticali na ishod izbora, kao i na druge političke rezultate van ruskih granica. Čini se da je Rusija koristila ovu strategiju i prilikom predsjedničkih izbora u SAD 2016. godine.

Zastupnici – Rusija takođe korisiti i veliki niz zastupnika kako bi produbila svoje interese. Zastupnici su često grupe koje iskazuju veliku simpatiju prema ruskim ciljevima. Jedni od tipičnih zastupnika su i „Noćni vukovi“, klub motociklista i ultranacionalistički, anti-američki klan, čiji je lider lični prijatelj predsjednika Putina. Rusija takođe pokušava da iskoristi evropske separatističke pokrete. Na primjer, pomogla je anti-evropske grupe na referendumu o slobodnoj trgovini sa Ukrajinom u Holandiji 2016. godine. [4] Takođe se sumnja da je podržala i proteste u Bugarskoj, koji su zakomplikovali napore Bugarske da smanji zavisnost od energetskih izvora iz Rusije.

Ekonomski uticaj – Rusija se služi kako direktnim tako i indirektnim ekonomskim uticajem kako bi djelovala na evropsku politiku. Moskva je iskoristila energiju kao alat za spoljnu politiku, onda kada je ukinula snabdijevanje prirodnim gasom Ukrajini, zime 2006. godine, a zatim i 2009. u otvorenom pokušaju da primora Ukrajinu da prihvati cijene njenog gasa. Zahvaljujući ogromnoj mreži plinovoda izgrađenih u sovjetskom periodu, ruski gasni gigant Gazprom i njegove filijale imaju utjicaj na politiku i ekonomiju većine evropskih zemalja. Rusija je takođe ponudila velike investicije za izgradnju energetskih cjevovoda i druge infrastrukture u zemljama koje zavise od ruskog snabdijevanja energijom, a koje služe kao sredstvo njenog sve većeg uticaja.

Tajne mjere – Rusija takođe umije da koristi i klasičnu špijunažu kao dio svojih hibridnih metoda, u okviru svog šireg programa vojne modernizacije, Moskva je uložila u jačanje svojih jedinica za specijalne operacije. Ove snage imaju širok spektar uloga, ali jedna od njihovih najdramatičnijih je prodiranje u druge zemlje i usmjeravanje hibridnim napada na njih. Na primjer, vjeruje se da ruska vojna obavještajna služba, pokrenula zavjeru 2016. kako bi oborila sa vlasti pro-NATO vlada Crne Gore. Ruske specijalne jedinice igrale su ključnu ulogu u zauzimanju Krima i podršci separatista u Donbasu, a vjerovjatno djeluju i u nekoliko država NATO saveznica.

Politički uticaj – Naravno, ruski lideri koriste i tradicionalnu diplomatiju kako bi podržali svoje preferencijalne političke partije i kandidate, nudeći posjete Moskvi na visokom nivou, dok ismijavaju položaj partijskih lidera koji su više kritički nastrojeni prema Moskvi.

Hibridne metode ratovanja, kao sto su propaganda, obmana, sabotaža i ostale taktike koje nisu vojne prirode su već dugo u upotrebi, još od Hladnog rata, čak i mnogo ranije. Ono što je viđeno poslednjih godina kao novina u ovim napadima su njihova brzina, veličina i intenzitet, olakšani brzim tehnološkim promjenama i globalnom međusobnom povezanošću i kao takvi zahtjevaju brz odgovor. [5]

Rastuća hibridna prijetnja demokratijama širom svijeta prepoznata je na najvišem nivou zato je u julu 2017. godine NATO formirao posebnu jedinicu unutar postojećeg Zajedničkog obavještajnog i bezbjednosnog odjeljenja s ciljem analize hibridnih akcija, oslanjajući se na vojne, civilne, povjerljive i otvorene izvore informacija.

Briselska deklaracija 2018

Osim toga, Briselska deklaracije, koju su usvojili predsjednici država i vlada koji su prisustvovali sastanku Sjevernoatlantskog saveza održanog 11. i 12. jula 2018. u Briselu, je u velikoj mjeri fokusirana na pomenuto pitanje.


(izvor: nato.int)

U Deklaraciji se navodi da je prvenstveno ugrožena nacija dužna da odgovori na hibridne prijetnje ili napade, ali i da je NATO spreman pomoći svakoj državi saveznici u borbi protiv hibridnih prijetnji, kao dio kolektivne odbrane. Savez je razvio strategiju o svojoj ulozi u borbi protiv hibridnog ratovanja kako bi pomogao u rješavanju ovih izazova. Član 20 Deklaracije potvrđuje mandat NATO saveza za kolektivnu odbranu protiv čitavog spektra sajber prijetnji, nakon čega slijedi revolucionarni Član 21, koji tvrdi da bi u slučajevima hibridnog rata, Savez moglao odlučiti da se pozove na Član 5 Sjevernoatlantskog ugovora, kao u slučaju oružanog napada.

Dokument je najavio formiranje Timova za podršku u spriječavanju hibridnih aktivnosti, tzv. Counter Hybrid Support Teams, koji će pružiti državama saveznicama odgovarajuću, ciljanu pomoć u pripremi i odgovoru na hibridne aktivnosti, onda kada te države to zatraže. Ovi timovi će ojačati otpornost NATO saveznika kada se budu suočavali s hibridnim izazovima.

Posljednjih nekoliko članaka Deklaracije naglašavaju značaj nastojanja Ukrajine da ojača svoju otpornost u borbi protiv hibridnih prijetnji, uključujući pojačane aktivnosti unutar NATO-ukrajinske platforme za suzbijanje hibridnih ratova.Značajni doprinosi Ukrajine savezničkim operacijama, NATO Response Force i NATO vježbe, povećavaju bezbjednost i stabilnost u evroatlantskoj regiji, a i šire. [6]

Evropski centar izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji (Hybrid CoE)

Hibridne prijetnje predstavljaju globalni problem – takav treba biti i odgovor. Evropski centar izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji (European Centre of Excellence for Countering Hybrid Threats), je međuvladin think-tank osnovan 2017. u partnerskoj zemlji NATO-a, Finskoj. Služi kao središte ekspertize pružajući podršku zemljama učesnicama u njihovim individualnim i kolektivnim naporima da unaprijede svoje civilno-vojne sposobnosti, otpornost i spremnost za suzbijanje hibridnih prijetnji s posebnim naglaskom na evropsku bezbjednost. Djeluje kao centar koji nudi kolektivno iskustvo i ekspertizu u korist svih zemalja učesnica, kao i EU i NATO. Centar primjenjuje sveobuhvatan, multinacionalni, multidisciplinarni i akademski pristup. [7]


(izvor: hybridcoe.fi)

Što se tiče istraživanja i analize, Centar je lider u ovoj oblasti, nakon što je objavio više desetina analitičkih radova, izvještaja, praktičnih studija o primjerima operacija za vršenje uticaja. Osim toga, zemlje saveznice, poput Danske, odlučile su obučiti svoje vojnike kako da se bore protiv dezinformacije prije nego što budu primljeni u NATO službu. [8]

Zaključak

Hibridne mjere rata, kao što su propaganda, obmana, sabotaža i ostale taktike koje nisu vojne prirode su korištene od strane mnogih država već duži vremenski period, još od Hladnog rata, a i ranije kako bi zadobile uticaj i mijenjale politički pejzaž ne samo Evrope, već i šire.

Međutim, metode hibridnog rata koje Rusija danas koristi nisu iste kao one koje su bile u upotrebi tokom 20. vijeka. Doseg je daleko veći i posljedice su mnogo ozbiljnije zbog globalizacije i međusobne povezanosti društva i zemalja širom svijeta, preko interneta, medija i društvenih medija kao glavnih kanala i alata za vršenje uticaja Hibridni rat proširuje bojno polje preko političkog, ekonomskog i društvenog spektra koji se proteže daleko izvan pukog vojnog područja. Ove su kampanje sinhronizovane i sistematične, a uglavnom se oslanjaju na savremenu tehnologiju koja karakteriše 21. vijek i ne mogu se vidjeti sve dok već ne odmaknu, jer su napravljene tako da ostanu ispod radijusa detekcije.

Stoga, bi vlade država trebale da izvrše evaluaciju ključnih funkcija i slabosti svojih sektora, kao i da ih redovno održavaju. Državni napori bi trebalo da unaprijede klasično procijenjivanje prijetnji i da uključe nekonvencionalne političke, ekonomske, civilne i međunarodne alate i mogućnosti. [9]

Osim teoretskih rješenja, uloženi su i praktični napori protiv ovog jasnog izazova za EU, NATO i demokratski sistem u Evropi, kao što su: 1) Briselska deklaracija, 2) formiranje specijalne jedinice unutar postojeće Zajedničke obavještajne i bezbjednosne službe, 3) pokretanje Evropskog centra izvrsnosti za suzbijanje hibridnih prijetnji, sa ciljem da se ostvari saradnja sa članovima, NATO i EU, kako bi se razumjele različite dimenzije uticaja države neprijatelja i unaprijedio njihov odgovor na te prijetnje i kako bi se pomoglo tim zemljama da prepoznaju svoje slabosti. 4) jačanje NATO-ukrajinske platforme za spriječavanje hibridnog rata 5) još mnogo inicijativa širom svijeta, posebno u srednjoj Evropi i baltičkim zemljama.

Državne vlade treba da se usklade i blisko sarađuju sa NATO savezom i EU, kao i sa drugim međunarodnim organizacijama, nevladinim sektorom i različitim inicijativama širom svijeta kako bi se podržala i razvila praktična rješenja u sve promjenljivijem bezbjednosnom okruženju.

[1] Frank Hoffman, Conflict in the 21st Century: The Rise of Hybrid Wars, Arlington, VA: Potomac Institute for Policy Studies, 2007, p. 8

[2] Dusan Stojanovic, “Inside Russian ‘Spy Base’ in the Balkans”. link: URL Link

[3] Christopher S. Chivvis, Understanding Russian “Hybrid Warfare” and What Can be Done About It, RAND, 2017, link: URL Link

[4] Anne Applebaum, The Dutch Just Showed the World How Russia Influences Western European Elections, Washington Post, April 8, 2016

[5] https://www.nato.int/cps/en/natohq/topics_156338.htm

[6] Brussels Summit Declaration, July 11, 2018, url: URL Link

[7] https://www.hybridcoe.fi

[8] The Warsaw Institute Review, qr. 3. 2018, no 6, url: URL Link

[9] MCDC Countering Hybrid Warfare Project: Understanding Hybrid Warfare, url: URL Link

ŠTA JE DEZINFORMACIJA? DA LI SE RAZLIKUJE OD PROPAGANDE?

Dezinformacija je relativno nova riječ. Većina smatra da potiče od ruske riječi dezinformatsiya, koju su Sovjeti ’50-ih godina definisali (u štampi, na radiju, itd.) kao “širenje lažnih izvještaja koji su imali za cilj obmanu javnog mnjenja”. Drugi sugerišu da je termin nastao u nacističkoj Nemačkoj ’30-ih godina. U svakom slučaju, ona je mnogo mlađa (i manje korištena) od “propagande”, koja potiče iz 1600-tih godina i generalno predstavlja selektivnu upotrebu informacija za politički efekat.
Detaljnije…