Moderne društvene mreže su u proteklih skoro dvadeset godina prešle dug put i temeljno promjenile i sebe i svijet u kome živimo. Počelo je od ideje Fejsbuka da poveže studente Harvarda 2004. godine, a stiglo do platforme za miješanje trećih strana u izborne procese drugih zemalja. Nakon inicijalnog zamaha i uspjeha u procesu demokratizacije informacija, na svijetlost dana isplivala je i tamna strana tih platformi. Kampanje dezinformacija i govora mržnje našle su utočište na Fesjbuku, sa vrlo direktnim i osjetnim implikacijama na demokratske procese, ali i mentalno zdravlje građana. Mreže su se pogotovo u periodima značajnih društveno-političkih događaja na globalnom, regionalnom i lokalnom planu transformisale u popularno mjesto okupljanja i organizovanja ekstremnih grupa. Još od skandala sa Kembridž analitikom 2018. godine, prikupljanje i trgovina korisničkim podacima bacilli su sjenku sumnje u iskrenost i održivost priče o slobodi izražavanja i povezivanju ljudi. Stoga se postavlja legitimno pitanje – da li je moguć suživot liberalne demokratije i takvih društvenih mreža?
Transparentnost rada je jedna od centralnih tema kada se govori o platformama, povezana sa fenomenom koji psihološkinja Šošana Zubof naziva nadzornim kapitalizmom. Na društvenim mrežama korisnici plaćaju besplatne usluge nesvjesno odajući svoje podataka nepoznatim trećim stranama koje ih zatim izlažu oglasima koji ciljaju na njihove preferencije i lične karakteristike, često na račun interesa korisnika. Kako je rastao uticaj društvenih mreža tako se širio i njihov manipulativni i štetni uticaj.
Kompanije kao što su Fejsbuk, Instagram, Tviter, Jutjub i TikTok se u velikoj mjeri oslanjaju na vještačku inteligenciju, odnosno, algoritme za rangiranje i preporuku sadržaja koji ne nagrađuju istinitost, već viralnost (brza i široka cirkulacija internetom), a popularnost nužno ne znači i kvalitet informacije. Korijen problema je što su algoritmi dizajnirani da podstaknu povećanje prihoda od oglašavanja. Oni su u vlasništvu privatnih korporacija, iskorišćavajući podatke o ponašanju ljudi i manipulišući njihovom pažnjom kako bi povećali profit.
Upotreba algoritama u pružanju medijskih i drugih usluga putem onlajn društvenih platformi ima direktne implikacije na funkcionisanje demokratskih procesa. Zdrava demokratija je ona u kojoj građani učestvuju i donose slobodne i političke odluke na osnovu tačnih informacija, zasnovanim na provjerenim činjenicama i pouzdanim dokazima. Uloga društvenih mreža kao posrednika između korisnika i medija ih postavlja kao de fakto provajdere medijskog sadržaja. S obzirom na učestale neprofesionalne, neistinite i opasne sadržaje na društvenim mrežama, korisnici ne postaju samo izloženi, već posebno ranjivi na dezinformacije na mreži.
Društvene mreže su razvile algoritme za selekciju vijesti i njihovo usmjeravanje prema onim skupinama i pojedincima za koje algoritmi procjene da bi ih te vijesti mogle zanimati. Broj klikova postao je bitan parametar uspješnosti na mrežama i portalima što se često postiže sadržajima koji više dezinformiraju nego informiraju, poručuje rektor Sveučilišta VERN, prof. dr Vlatko Cvrtila.
Takođe, ističe da su društvene mreže, načini proizvodnje i širenja vijesti, omogućili različitim akterima upravljanje javnim mnjenjem u pojedinim državama s ciljem zbunjivanja i mobilizacije javnosti protiv demokratskih struktura i razvojnih ciljeva pojedinih društava.
Društvene mreže omogućile su kreiranje i realizaciju različitih hibridnih operacija utjecaja kako bi se ostvarili ciljevi destabilizacije suvremenih društava i upravljalo njihovom sudbinom. I to mora postati jedno od ključnih pitanja nacionalne sigurnosti ukoliko želimo sačuvati našu neovisnost i suverenitet, zaključuje Cvrtila.
Iza kulisa, Fejsbuk je programirao algoritam koji odlučuje šta ljudi vide u svom njuz fidu, pa koristi emotikone kao signale za podsticanje što provokativnijeg sadržaja. Nakon nedavnih otkrića uzbunjivačice Frensis Haugen, sada znamo da je Fejsbukov algoritam sortiranja i plasiranja vijesti na njuz fidu favorizovao sadržaj koji izaziva ljutnju i činio ga pet puta vidljivijim od sadržaja koji izaziva sreću. Teorija je bila jednostavna: objave sa mnogo vau, ljut/a, tužan/a i haha reakcija imali su tendenciju da zadrže korisnike više angažovanim i prisutnim na platformi, a zadržavanje korisnika bio je ključ poslovanja Fejsbuka. Na taj način, favorizovanje kontroverznih i polarizujućih objava je otvorilo vrata za više neželjenog sadržaja, kršeći Fesjbukove sopstvene uslove korišćenja. Interni dokumenti te kompanije, koju su procurili u javnost 2019. godine, potvrdili su da su objave koje su izazvale neku od gore naznačenih reakcija emotikonima češće uključivale dezinformacije, štetne vijesti i sadržaje upitnog i niskog kvaliteta. Promjena algoritma je, uprkos javnom značaju, bila onemogućena, budući da bi u krajnjoj računici dovela do manje upotrebe, manje klikova na oglase, odnosno, manju zaradu te kompanije.
Takođe, kada razmatramo pitanje transparentnosti, problematična je i personalizacija sadržaja koja u kombinaciji sa profilisanjem i mikro-ciljanjem korisnika doprinosi stvaranju tzv. filter mejhuri. U tim filter mjehurićima su ljudi izloženi prekomjernoj količini vijesti ili stavova usklađenih s njihovim postojećim uvjerenjima. To dalje rezultira hermetičkim zatvaranjem korisnika u krug personalizovanih informacija shodno njihovim interesovanjima i uvjerenjima. Na taj način se ograničava izloženost alternativnim gledištima, stvarajući takozvane eho komore.
Korisnici često nisu svjesni da su plasirane informacije na vrhu njuz fida predložene algoritmima. Mali broj korisnika razumije da će im algoritmi predstaviti informacije koje su filtrirane da izazovu bijes ili ljutnju, emocije koje dolaze ruku pod ruku sa dezinformacijama, teorijama zavjere i govorom mržnje.
U analizi Društvene mreže i novinarstvo u Crnoj Gori, koje je sproveo Medijski savjet za samoregulaciju (MMS) uz podršku UNESCO i EU, pokazalo se da ni novinarima ni urednicima nije bio najjasniji značaj i uloga algoritama. Od ukupno 20 intervjuisanih sagovornika, najveći broj nije razumio princip rada mreža, niti su mogli da dođu do smjernica ili uputstava o načinu korišćenja mreža.
Postizanje transparentnijih i manje manipulativnih društvenih mreža jedan je od ključnih ciljeva 21. vijeka. To potvrđuju i nedavno usvojeni Zakon o digitalnim uslugama i dopunjeni Kodeks o suzbijanju dezinformacija pod pokroviteljstvom Evropske unije. Dokumenti obavezuju mreže na brže uklanjanje nelegalnog sadržaja, transparentnost političkih reklama, tumačenje korisnicima i istraživačima kako funkcionišu njihovi algoritmi, preduzimanje strožijih mjera protiv širenja dezinformacija i suzbijanje sadržaja koji ima negativne efekte, pozivajući se na osnovna ljudska prava. Kompanije će se suočiti sa kaznama do šest odsto godišnjeg prometa za nepoštovanje propisa.
Osim zakonskog rješenja, ublažavanje ranjivosti korisnika (koji društvene mreže koriste kao izvore vijesti i informacija i koji su potencijalne mete dezinformacionih kampanja) se može sprječavati i kroz unaprjeđenje vještina medijske i digitalne pismenosti, potrebnih korisnicima da bi kritički razumjeli informacije sa kojima se susreću na Internetu i sa kojima su u interakciji.
Medijska pismenost pomaže da razumijemo kako, recimo, algoritmi prate navike korisnika i u skladu sa tim nude prilagođene sadržaje. Živimo u okruženju zasićenom informacijama, čija distribucija je jednostavna i praktično besplatna, ističe Olivera Nikolić, direktorica Instituta za medije Crne Gore.
Poručuje da relevantna istraživanja ukazuju da korisnici danas uglavnom informacijama i vijestima pristupaju preko raznih digitalnih platformi i posredstvom mobilnih telefona. Stoga, naša sagovornica smatra da je važno razumjeti kako funkcionišu nove tehnologije i način funkcionisanja novih medija, posebno društvenih mreža kako bi korisnici spoznali kako i na koji način informacije dolaze do njih. Kako navodi, postavlja se pitanje koliko su korisnici medija danas svjesni toga da sadržaj koji dolazi do njih jeste onaj koji ih zaista interesuje, već da je onaj koji odgovara našim interesovanjima i navikama, koji potvrđuje naše stavove i vodi nas u pristrasnost.
U tom smislu veliku ulogu igra medijska pismenost, koja podrazumijeva set vještina koje korisnicima pomažu da pristupaju, selektuju, kritički čitaju, dijele i stvaraju informacije, ali i kako da posredstvom novih medija, komuniciraju, poručuje ona.
Zaključak koji proizilazi iz navedenih činjenica je da su društvene mreže izgrađene na fundamentalnoj, možda nepomirljivoj dihotomiji: misiji da unaprijede društvo tako što povezuju ljude i demokratizuju informacije i istovremeno profitiraju od njih. To je njihov sukob interesa, a istovremeno naša ružna istina.