Ruske obavještajne službe

Strukturalno preoblikovanje međunarodnog poretka po završetku Hladnog rata uslovilo je redefinisanje političke pozicije Ruske Federacije u novoj konstelaciji snaga i dugoročno revidiralo državni pristup konceptu ruske spoljne politike. Osjećaj istorijskog poniženja događajima s kraja XX vijeka, osjećaj ugroženosti usljed širenja zone NATO-a prema Istoku kao i isključivanje iz posthladnoratovske evropske bezbjednosne arhitekture, opredijelili su rusko rukovodstvo da umjesto politike miroljubive koegzistencije pribjegne otvorenoj konfrontaciji sa (pro)zapadnim državama.

Takav pristup spoljnoj politici zahtijevao je definisanje nove strategije hibridnog djelovanja (rata), u kojoj su linije između nivoa rata postale zamagljene. Njeni nosioci su, međutim, ostali nepromijenjeni – ruske obavještajne službe.

Obavještajni sistem Ruske Federacije, velikim dijelom naslijeđen od prethodne državne tvorevine i opterećen složenim organizacionim reformama, uspio je da se konsoliduje i izraste u snažan sistem koji će, uz RPC, ruske medije i organizacije, postati jedan od glavnih stubova savremene ruske politike prema inostranstvu. 

Tokom godina Rusija se nije ustezala da koristi obavještajne agencije kao važan alat spoljne politike i hibridnog djelovanja, afirmišući subverzivne akcije kao sredstvo za postizanje geopolitičkih ciljeva. Stoga, obavještajnim službama Ruske Federacije nesumnjivo pripada važna uloga u obnovi globalnog ruskog uticaja i jačanju ruske države. Tome svjedoči veliki broj političkih imenovanja iz reda bivših pripadnika obavještajno-bezbjednosnog sistema.

Od aneksije Krima 2014. godine, tema ruskih obavještajnih službi čije je djelovanje usmjereno ka inostranstvu postala je globalna. U tome se naročito ističe rad dvije ustanove – Spoljne obavještajne službe i Vojne obavještajne službe.

Spoljna obavještajna služba ili SVR (Служба внашней разведки – СВР) osnovana je Ukazom ruskog predsjednika 1991. godine kao jedan od sukcesora sovjetskog KGB-a. Pravnu osnovu rada SVR čine Ustav Ruske Federacije, federalni i drugi zakonski akti kojima se reguliše rad federalnih službi. Ciljevi obavještajne djelatnosti ove, kao i drugih službi utvrđeni su Federalnim zakonom o spoljnim obavještajnim aktivnostima iz 1995. godine (Федеральный закон “О внешней разведке”).Prema Zakonu, SVR prikuplja i obrađuje obavještajne informacije o ugrožavanju vitalnih interesa Ruske Federacije (od strane država, organizacija i pojedinaca). Glavne oblasti djelatnosti službe su politička, ekonomska, vojno-strategijska, naučno-tehnološka i ekološka, pri čemu je najveći dio resursa angažovan na poslovima spoljnog političkog obavještajnog rada. Služba predstavlja i procjenjivačko-političku snagu koja doprinosi kreiranju ruske spoljne politike. Sjedište SVR se nalazi u Moskvi, dok su njene rezidenture locirane pri ruskim diplomatsko-konzularnim i trgovinskim predstavništvima širom svijeta.

Vojna obavještajna služba ili GRU (Гла́вное разве́дывательное управле́ниеГРУ, odnosno Гла́вное управле́ние – ГУ) osnovana je 1921. godine i predstavlja snažnu profesionalnu vojnu obavještajnu organizaciju koja djeluje u okviru Generalštaba Oružanih snaga Ruske Federacije. Pravni osnov za njen rad takođe čine Ustav, Zakon o spoljnim obavještajnim aktivnostima, drugi zakonski i strateški dokumenti Ruske Federacije. GRU je odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka koji se odnose na strane vojne potencijale i vojne planove stranih država prema RF. Prikupljanje obavještajnih podataka vrši se primjenom elektronskih sistema, osmatranjem i izviđanjem aktivnosti oružanih snaga zemalja iz neposrednog okruženja, osmatračkih satelitskih sistema, primjenom agenturnog metoda. Uopšteno, aktivnosti i zadaci ove službe se mogu svrstati u dvije osnovne grupe: protivterorističke aktivnosti i špijunaža. Glavno područje djelovanja GRU je prostor Centralne i Istočne Evrope.

Federalna služba bezbjednosti ili FSB, (Федеральная служба безопасности Российской Федерации), ranije (1994–95) Federalna kontraobaveštajna služba, je ruska služba za unutrašnju bezbjednost i kontraobaveštajne poslove, osnovana 1994. godine kao jedna od nasljednica KGB-a iz sovjetske ere. Odgovorna je za kontraobavještajne poslove, antiterorizam i nadzor vojske. FSB zauzima nekadašnje sjedište KGB-a na trgu Lubjanka u centru Moskve. Boris Jeljcin je 1998. imenovao za direktora FSB Vladimira Putina, veterana KGB-a, koji je kasnije nasledio Jeljcina na mjestu saveznog predsjednika. Jeljcin je takođe naredio FSB-u da proširi svoje operacije protiv sindikata u Sibiru i da se obračuna sa desničarskim disidentima. Kao predsjednik, Putin je povećao ovlašćenja FSB-a tako što je uključio suprotstavljanje stranim obavještajnim operacijama, borbu protiv organizovanog kriminala i suzbijanje čečenskih separatista. FSB je najveća bezbjednosna služba u Evropi i izuzetno je efikasna u kontraobavještajnim poslovima. Iako su postavljena određena ograničenja nad aktivnostima FSB-a nad domaćim nadzorom – na primjer, smanjeno je špijuniranje vjerskih institucija i dobrotvornih organizacija FSB, kao i druge ruske obavještajne službe, podložan je maloj zakonodavnoj ili sudskoj kontroli.

Djelovanje službi kao alata spoljne politike

Doktrina savremenog ruskog ponašanja pripisuje se načelniku Generalštaba Oružanih snaga Ruske Federacije, generalu Valeriju Gerasimovu koji je u februaru 2013. godine objavio članak pod nazivom Vrijednost nauke je u predviđanju, koji se smatra najkorisnijom artikulacijom moderne ruske strategije. U članku je izložena nova teorija modernog ratovanja koja predstavlja kombinaciju sovjetske psihološke taktike i strateških vojnih razmišljanja o totalnom ratu, podsjećajući više na hakovanje neprijateljskih država nego na otvoreni, frontalni napad (upotreba hakera, instrumentalizacija medija, kreiranje lažnih vijesti, curenje informacija, prisustvo biznismena, uz konvencionalna i asimetrična vojna sredstva). U članku se navodi sljedeće: Sama pravila rata su se promijenila. Uloga nevojnih sredstava u postizanju političkih i strateških ciljeva je porasla i, u mnogim slučajevima, premašila snagu sile oružja. (…) Sve je to dopunjeno vojnim sredstvima skrivenog karaktera.

Gerasimov je u martu 2016. godine izjavio da svako vladino ministarstvo, ne samo Ministarstvo odbrane, mora biti u stanju da podrži hibridni rat, kao i da falsifikovanje događaja i ograničavanje aktivnosti masovnih medija može biti uporedivo sa rezultatima velike upotrebe trupa i snaga.

Primjena Gerasimovljeve doktrine najbolje se može analizirati na primjerima evropskih država, od kojih su pojedine članice NATO-a. Samo u nekoliko mjeseci 2021. godine bilo je više nego jasno da Moskva ne miruje. U tom periodu, razotkrivene su četiri akcije GRU-a na evropskom tlu i zemljama NATO-a: u Bugarskoj, Češkoj, Italiji i Njemačkoj. Godinama unazad, Rusija je posredstvom službi i organizacija pod kontrolom Kremlja preduzimala akcije protiv Sjedinjenih Država i njihovih partnera i saveznika – primjeri uključuju vojnu podršku separatističkim republikama na istoku Ukrajine, pokušaj puča i operacije u sajber prostoru u Crnoj Gori i uticajne kampanje u SAD tokom predsjedničkih izbora 2016. i 2020. godine. Umiješanost u izbore u Francuskoj 2017. godine, trovanje dvostrukog rusko-britanskog agenta Sergeja Skripalja u Velikoj Britaniji 2018, pokušaj hakovanja Organizacije za zabranu hemijskog oružja (OPCW) u Hagu takođe 2018. kao i više pokušaja direktnog miješanja u izborne procese u drugim zemljama jasno ukazuju na domete ruske spoljne politike sprovođene posredstvom tajnih službi.

Odgovor na takva djelovanja uglavnom se svodio na protjerivanje ruskih diplomata i uvođenje ekonomskih sankcija, što je dodatno obesmišljeno nedostatkom kontinuiteta i kohezije među zapadnim državama i saveznicima.

Godišnji izvještaji Stejt departmenta, EU i nevladinih organizacija širom Evrope pokazuju širok spektar tehnika koje Rusija, kroz svoje poluge moći (uključujući SVR i GRU), koristi za politički uticaj, i daju određene detalje o sprovođenju takvih aktivnosti za koje se vjeruje da imaju za cilj promjenu u evropskoj politici i donošenju odluka, a samim tim i slabljenje NATO-a i EU.

Područje koje je iz mnoštvo pomenutih razloga podgodno za primjenu ruske strategije je Zapadni Balkan, kao veoma važan zbog svoje geografske pozicije. 

Službe na terenu

U regionu se ruske obavještajne službe već duži period bave lokalnim propagandnim ofanzivama  u medijima, na internetu i društvenim  mrežama, ali i na terenu, sve sa ciljem jačanja ruskog prestiža i uticaja, ali i potkopavanja kredibiliteta državnih institucija. Operacije koje se sprovode na ovom uvijek turbulentnom području osmišljene su tako da privlače euroskeptične, antiamerički nastrojene i ultrakonzervativne društvene subjekte i pojedince, kojima se Rusija predstavlja kao branilac tradicionalnih vrijednosti i pravoslavlja.

Moskva je u više navrata otvoreno prijetila i Crnoj Gori i NATO-u. U decembru 2015. godine portparol Kremlja Dmitrij Peskov zaprijetio je da će Rusija znati kako da uzvrati u slučaju da Crna Gora pristupi NATO-u, a ruski parlament zaprijetio zamrzavanjem svih projekata saradnje sa Crnom Gorom. Ignorišući ta ruska upozorenja, tadašanji premijer Crne Gore Milo Đukanović je u maju 2016. godine potpisao pristupni protokol sa NATO-om, trajno lišavajući Rusiju jedinog potencijalnog saveznika sa pomorskim pristupom Mediteranu. U junu 2016. godine potparolka Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova je izjavila da će tadašnja crnogorska vlast snositi punu odgovornost za antiruski stav koji je navodno zauzimala.

Pokušaj prevrata za cilj je imao da prvenstveno zaustavi ulazak Crne Gore u NATO Alijansu, ali i da instalira novu vlast na čelo države, koja bi bila predvođena proruski orijentisanim Demokratskim frontom. U maju 2019. godine, Viši sud u Podgorici je osudio dva ruska državljanina Eduarda Šismakova i Vladimira Popova na 15 i 12 godina zatvora. Lideri opozicionog Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević su osuđeni na po pet godina zatvora, a penzionisani general srpske policije Bratislav Dikić na osam godina zatvora. Predrag Bogićević i Nemanja Ristić, pripadnici ekstremno desnih organizacija iz Srbije, koji su bili nedostupni crnogorskom pravosuđu osuđeni su na po sedam godina zatvora. Vozač Demokratskog fronta Mihajlo Čađenović je osuđen na jednu godinu i šest mjeseci zatvora, Branka Milić, državljanka Srbije, koja je pred sam kraj suđenja pobjegla u Ambasadu Srbije u Podgorici, osuđena je na tri godine zatvora, državljanin Srbije Milan Dušić je osuđen na godinu i po zatvora, Dragan Maksić na godinu i devet mjeseci, Srboljub Đorđević na godinu i po, a Kristina Hristić na uslovnu kaznu zatvora.

Apelacioni sud je u februaru 2021. godine ukinuo prvostepenu presudu jer su tokom postupka počinjene povrede odredaba krivičnog postupka. Ponovno suđenje za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora 2016. godine u Crnoj Gori, koje je trebalo da počne 31. maja odgođeno je za 19. oktobar zbog štrajka crnogorskih advokata.

Eduard Šišmakov putovao je u Srbiju sa ruskim pasošem pod imenom Eduard Širokov, a to je bilo ime pod kojim je Crna Gora preko Interpola izdala crvenu potjernicu 19. februara 2017. godine. Crnogorski specijalni tužilac Milivoje Katnić objavio je da je Širokovu pravo ime Šismakov, što je otkriveno putem dojave dobijene od poljskih partnerskih službi.

Pasoši ruskog obavještajca osumnjičenog za učešće
u pokušaju terorizma 2016. godine

Od 2013. godine Šišmakov je služio kao pomorski vojni ataše u ruskoj Ambasadi u Varšavi. Kako otkriva najpoznatiji istraživački medij Belingket (Bellingcat), Šišmakov je 24. januara 2014. godine učestvovao na sastanku na visokom nivou bezbjednosti sa poljskim Savjetom bezbjednosti. Na ruskoj strani, sastanku je prisustvovao i zamjenik sekretara ruskog Savjeta bezbjednosti Jevgenij Lukjanov (zamjenik Nikolaja Patruševa), kao i direktor odbrambenih istraživanja Ruskog instituta za strateške studije Kremlja Grigorij Tiščenko. U novembru 2014. poljski mediji izvijestili su da je ruski diplomata proglašen persona non grata i protjeran. U martu 2017. poljske vlasti su Skaj Njuzu (Sky News) potvrdile da je taj diplomata Eduard Šišmakov. On ima navedenu adresu stanovanja u Sankt Peterburgu, a prema navodima Belingketa ta adresa pripada korporativnom stambenom kompleksu u vlasništvu GRU-a.

Stambeni kompleks GRU-a gdje Šišmakov zvanično
ima prebivalište

Vladimir Popov je drugi operativac GRU-a koji je bio prvostepeno osuđen na 12 godina zatvora. Belingket i Insajder (Insider) su uspjeli da razotkriju stvarni identitet Popova – Vladimir Nikolaevič Moisejev. Moisejev, koji je potpukovnik ili pukovnik (Belingket nije mogao sa sigurnošću utvrditi) u ruskoj vojnoj obavještajnoj službi, rođen je 29. juna 1980, istog datuma kao i izmišljeni Popov. Belingket navodi da je 2009. godine Moisejevom izdat novi identitet pod imenom Vladimir Popov.

Ruski obavještajac na Interpolovoj potjernici

Poput svojih kolega iz GRU-a Čepige i Miškina koji se sumjniče za trovanje dvostrukog rusko-britanskog agenta Sergeja Skripalja i njegove ćerke u Velikoj Britaniji nervnim gasom, Moisejev postoji u ruskim bazama podataka sa dva paralelna identiteta – kao Vladimir Moisejev i kao Vladimir Popov. Takođe, u martu 2015. godine, Moisejev je dobio stan u istoj stambenoj zgradi u kojoj je i  Miškin dobio stan nekoliko mjeseci ranije. Kao i u slučaju Miškina, stan je registrovan na ime Moisejevove supruge i djece, a službenik GRU-a nije naveden u dokumentu o nekretninama. Pod novim identitetom Popov je bio zaposlen kao foto dopisnik i novinar koji je radio za  časopis Morsko osiguranje (Morskoie Strakhovanie) i koristio je ovaj identitet za putovanje širom Evrope u periodu 2012 – 2016. Predstavljajući se kao novinar časopisa Morskoe Strahovanie, Popov je otputovao u Srbiju u oktobru 2016. Nekoliko dana prije parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, Popov i Šišmakov su se sastali u Beogradu, što se vidi sa snimka nadzornih kamera.

Eduard Šišmakov i Vladimir Moisejev u Beogradu

Sekretar Savjeta bezbjednosti Rusije Nikolaj Patrušev 26. oktobra 2016. godine otputovao je u Beograd u ranije zakazanu posjetu. Početkom novembra, Gardijan (The Guardian) je citirao izvor blizak srpskoj vladi koji je rekao da se Patrušev izvinio srpskim vlastima zbog, kako je opisao, neodobrene operacije. Te tvrdnje je Rusija kasnije javno porekla i nazvala provokacijom.

Patrušev ima značajnu ulogu u kreireanju ruske politike prema Balkanu. Moskvi je u periodu do 2015. godine nedostajala centralna figura sa autoritetom koja bi zančajno doprinijela ostvarivanju ruskih ciljeva na Balkanu. Patrušev, bivši šef Federalne službe bezbjednosti (FSB), blizak Putinov saveznik, i čovjek poznat po svojim agresivnim i oštrim stavovima, je bio idealna osoba da preuzme tu ulogu. Kao rezultat toga, Putin ga je krajem 2015. ili 2016. godine (u zavisnosti od izvora) postavio za ključnog čovjeka Kremlja zaduženog za Balkan. Patruševu se pripisuje u učešće u organizovanju državnog udara u Crnoj Gori. Pored toga, snažno se zalagao za izgradnju Srpsko-ruskog humanitarnog centra u Nišu, koji se smatra paravnom za sprovođenje vojno-obavještajnih operacija u Srbiji i regionu. Ono što je posebno podstaklo tvrdnje da se radi o centru iz kog djeluju ruske obavještajne službe jeste činjenica da je zvanična Moskva u više navrata tražila od Srbije da ruskom osoblju zaposlenom u Centru dodijeli specijalni status kroz sporazum o uslovima boravka, privilegijama i imunitetu osoblja. Prvi obavještajac Rusije, direktor Spoljnoobaveštajne službe Sergej Nariškin u intervjuu za RTS je kazao da davanje diplomatskog statusa Srpsko-ruskom humanitarnom centru u Nišu nije zahtjev, već molba za Srbiju, ali da to do sada nije urađeno zbog pritiska pojedinih zapadnih zemalja.

Sajber prostor

Ruske aktivnosti u sajber prostoru predstavljaju integralni dio sveobuhvatnog okvira hibridnog rata, koji je izveden iz ruskog razumijevanja meke moći i odnosa između država, tačnije igre nulte sume velikih sila za uticaj u svijetu. Kao i ostale aspekte ruske meke moći, Kremlj sajber prostor doživljava u geopolitičkom smislu.

Ruski koncept informacionog ratovanja i uloga sajber prostora u njemu izložena je u strateškim dokumentima politike, kao što su Strategija nacionalne bezbjednosti (2015. i 2021), Koncept spoljne politike (2016), Doktrina bezbjednosti informacija (2016), Vojna doktrina (2014), kao i radovi i publikacije ruskih vojnih stratega.

Miješanje u američke predsjedničke izbore 2016. godine je najdokumentovaniji slučaj koji pokazuje ruski modus operandi. Ovo miješanje uključivalo je napade na američku izbornu infrastrukturu, prikupljanje i namjerno curenje podataka Demokratskog kongresnog odbora za kampanju (Democratic Congressional Campaign Committee) i Demokratskog nacionalnog odbora ( Democratic National Committee), uključujući mejlove Hilari Klinton, zajedno sa opsežnom informacionom kampanjom koju su sproveli ruska trol fabruka (Агентство интернет-исследований) i ruski povezani mediji.

Akteri koji učestvuju u ruskim sajber aktivnostima uključuju kako državne aktere, sa značajnom ulogom obavještajne zajednice, tako i nedržavne proksije. Pored GRU jedinica 74455 i 54777, iz ugla Crne Gore najbliža nam je Jedinica 26165, koja stoji iza aktivnosti grupe APT28 (Advanced Persistent Threat 28, poznata kao Fensi Ber (Fancy Bear). Istraga američkog specijalnog tužioca Roberta Mulera o eventualnoj koordinaciji između Rusije i predsjedničke kampanje Donalda Trampa, kao i zvaničnici EU identifikuju APT28 kao jedinicu GRU 26165. APT28 koristi sofisticirane alate širom svijeta, ciljajući protivnike Kremlja. Iako bezbjednosne kompanije, poput ESET i FireEye identifikuju aktivnosti te grupe još od 2004. godine, ovi napadi postaju intenzivniji od 2014.

Do danas, ruske aktivnosti u Ukrajini su i dalje najsloženiji i najjasniji primjer ruskih sredstava i metoda. Još od Majdana 2013. i aneksije Krima naredne godine, Ukrajina je poslužila kao testni poligon za mnoge ruske sajber mogućnosti. Ukrajina je takođe bila žrtva ometajućih sajber napada na njenu elektroenergetsku infrastrukturu, što je prouzrokovalo nestanke struje za veliki dio stanovništva 2015. i 2016. godine. Još jedan napad na ukrajinsku infrastrukturu dogodio se u junu 2017. kada je  poremećen ukrajinski finansijski sistem, izbrisani su podaci sa računara banaka, energetskih firmi, visokih državnih zvaničnika i aerodroma.

Uloga ruskih obavještajnih službi u sajber
operacijama

Gruzija je jedan od prvih primjera gdje su vojne i sajber operacije i napadi korišćeni u tandemu, kada je u ratu 2008. izgubila gotovo jednu petinu teritorije. Noviji primer je masovni sajber napad na Gruziju u oktobru 2019. godine, koji ilustruje sofisticiranost u pristupu Rusije. Napad je oštetio servere u kancelariji gruzijskog predsjednika, pravosudni sistem, vladine opštine i nevladine organizacije, blokirao sajtove i poremetio emitovanje TV stanica. Na Zapadnom Balkanu, ruske sajber operacije korišćene su kao integralni dio većih kampanja za ometanje procesa proširenja NATO alijanse.

Otkriveno je da je APT28 takođe odgovorna za napade na njemački Bundestag 2015. godine, francusku televiziju TV5 Monde, pokušaj napada na Organizaciju za zabranu hemijskog oružja (OP-CW), Zimske olimpijske igre u Pjongjangu 2018. godine i Rumuniju 2017. godine, kao i za brojne operacije u Crnoj Gori još od 2016. godine. 

Ruske sajber operacije u Crnoj Gori

Osim Sjeverne Makedonije, Crna Gora je bila najznačajnija meta sajber napada i špijunaže sa ruskim pečatom. Takve aktivnosti su naročito došle do izražaja tokom 2016. i 2017. godine.

U periodu finalizacije pristupanja NATO-u, koji se preklopio sa parlamentarnim izborima u oktobru 2016. godine, Rusija se značajno aktivirala i intenzivirala svoje prisustvo putem dezinformacionih kampanja ruskih medija, embarga na vina Plantaža i druge proizvode, pokušaj puča, kao i sajber napada GRU-a odnosno njihove ATP28 grupe.

Na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. godine, Crna Gora se suočila sa učestalim DDoS napadima, koji su ciljali sajtove državnih institucija, stranice pro-NATO i pro-EU političkih partija, veb stranice civilnog društva i posmatrače izbora. Tim naporima, došlo je do obaranja sajotva portala CdM, Antena M i Demokratske partije socijalista, između ostalog. Sajt Centar za demokratsku tranziciju, koji je nadzirao izbore, takođe je postao nedostupan.

Osim DDoS napada, istog dana građani su bili spamovani velikim brojem antivladinih poruka, koje su stizale sa nepoznatih brojeva preko Vajbera, Fejsbuka i Vocapa. Agencija za elektronske komunikacije i poštansku djelatnost naložila je zabranu korišćenja tih aplikacija i sličnih komunikacionih servisa, koja je tokom dana upućena svim telekomunikacionim operatorima u Crnoj Gori. Operatori su bili dužni da sprovedu tu mjeru u skladu sa Zakonom o elektronskim komunikacijama, koji predviđa da je komunikacija za potrebe direktnog marketinga dozvoljena samo uz prethodno pribavljenu saglasnost korisnika. Višesatno blokiranje tih platformi naišlo je na osude javnosti, brojnih domaćih i međunarodnih organizacija, uključujući i Reportere bez granica.

Kako je saopšteno iz Fejsbuka, ta kompanija je upoznata sa poremećajem koji je uticao na pristup Fejsbuku u Crnoj Gori koji se desio tokom oktobra 2016. godine za vrijeme izbora. Četiri dana nakon izbora, 20. oktobra 2016. godine, pokrenut je još jedan fišing (phishing) napad na parlament Crne Gore, najverovatnije ponovo grupa Fensi Ber.

Intenzivniji DDos napadi od napada na izbore dogodili su se u januaru, februaru i junu 2017. godine, ugrožavajući veb servise Vlade i državnih institucija, kao i neke provladine medije. Crnogorsko Ministarstvo odbrane takođe je izvijestilo da je meta fišing napada, putem mejlova koji  su naizgled stizali iz EU i NATO-a sa prilozima (attachments), a omogućavali su hakerima da instaliraju malver Gejmfiš (Gamefish) na računare Ministarstva odbrane, što je metoda koju koristi APT28. Gejmfiš je trojanac koji hakeru nudi širok pristup ciljanom računaru, uključujući eksfiltraciju podataka, pristup logovima i druge mogućnosti nadzora.

Iz Vlade je tada rečeno da obim i raznolikost napada, ali i činjenica da se oni preduzimaju na profesionalnom nivou ukazuju na sinhronizovanu akciju. Tri kompanije za sajber bezbjednost – FireEye, Trend Micro i ESET – zaključile su da su napadi došli  iz APT28. Američki obavještajni podaci dodatno ukazuju na to da je ta grupa povezana sa ruskom vojnom obavještajnom službom GRU i finansirana od strane Kremlja. Nakon niza napada početkom 2017. godine, Crna Gora je potražila pomoć NATO-a i Velike Britanije, što je pomoglo da se  uspješno odbiju dva napada krajem iste godine. 

Analiza sajber prijetnji po Crnu Goru Ministarstva javne uprave, predstavljena u  Strategiji sajber bezbjednosti Crne Gore 2018 – 2021, ukazala je da je broj hakerskih napada skočio u 2017. godini, odnosno da se poklopio sa konačnom fazom pristupanja Crne Gore NATO-u, što svakako ne podrazumjeva da su svi stizali iz Rusije. U prvih 9 mjeseci 2017. godine bilo je 385 prijavljenih incidenata, od kojih su se 335 ticali malvera i napada na sajtove i državne ustanove. Radi poređenja, 2013. godine bila su samo 22 napada.

Otkako su učestali napadi, Crna Gora je pooštrila mjere odbrane i formirala 31 lokalni tim koji je zadužen za saradnju sa članovima nacionalnog CIRT-a (Computer Incident Response Team) vezano za pitanja zaštite od računarskih bezbjednosnih incidenata na internetu.

Iz CIRT-a je za DFC rečeno da je povećan broj napada u odnosu na 2017. godinu, ali da su napadi sve sofisticiraniji pa je veoma teško ući u trag počiniocima. CIRT je radio na istrazi o DDoS napadima koji su se dogodili 2016. i 2017. godine, međutim nije se mogla sa sigurnošću utvrditi odgovornost nijedne grupe hakera (za razliku od pomenutih kompanija za sajber sigurnost), tokom i neposredno nakon napada, jer su napadi bili veoma složeni za razliku od uobičajenih  DDoS napada.

Zbog prethodnih dešavanja, početkom oktobra 2019, pripadnici američke Sajber komande stigli su u Podgoricu na poziv Vlade Crne Gore, sa ciljem da se istraže znaci ruskog prodiranja u mreže crnogorske vlade, ali i da se stvori uvid u protivničke sajber prijetnje u susret tada predstojećim američkim i crnogorskim izborima 2020 godine.

GRU onlajn operacije u Crnoj Gori

Onlajn operacijeusredsrijeđene na stvaranje lažnih sajtova medija, bot naloga i distribuciju propagandnog sadržaja usklađenog sa zvaničnim državnim narativom i ciljevima  predstavljaju par ekselans primjer ruskog djelovanja.

Među podacima koje je Fejsbuk dostavio na uvid Odboru za obavještajni rad Senata Sjedinjenih Država (SSCI) 2019. godine, nalaze se jasni i precizni indikatori i dokazi o načinima na koje je GRU i njihov APT28 u periodu od 2014. do 2019. godine kreirao tink tenkove, alternativne medije i avatar naloge na raznim mrežama u više država svijeta, među kojima se nalazila Crna Gora, što je pokazalo da je Rusija aktivno bila uključena u crnogorske izbore 2016. godine i pokušaj njihove sabotaže.

Način djelovanja je bio jednostavan: anti-NATO i antizapadni sadržaj sa alternativnih medija koje je načinio GRU, trebalo je proširiti što je više moguće putem lažnih naloga na Fejsbuku, Tviteru (Twitter), pa čak i mreži Medijum, uz korišćenje adekvatnih heštegova vezanih za crnoorske izbore i ulazak u NATO poput #NeUNato #STOPMILO, itd.

Crna Gora News Agency

Od 33 Fejsbuk stranice (sve su izbrisane 2018. shodno politici Fejsbuka o neautentičnim aktivnostima) koje su dostavljene američkom Odboru, posebno se ističe ona lažnog medija Crna Gora News Agency (Novinska agencija Crne Gore). Fejsbuk stranica CGNA sadržala je 1.530 objava. Stranica je dijelila sadržaj na crnogorskom (otprilike 90% postova) i engleskom (oko 10%) sa tri povezana sajta – cgna.info (ne postoji), crnagoranevs.vordpress.com (ne postoji) i cgna.me (u trenutku pisanja teksta – porno sajt). Članci su uglavnom imali za cilj da diskredituju predsjednika Mila Đukanovića i NATO i predstavljali su još jedan stepenik u ruskoj agresivnoj medijskoj kampanji.

Naslovna strana Crna Gora Novinska Agencija

Ruski i bugarski proruski mediji su često preuzimali tekstove CGNA, poput lažne vijesti o bojazni Evropske komisije da će se u Crnoj Gori pokrasti izbori 2016. godine, što je još jedan pokušaj diskreditacije.

Ruski medij koristi CGNA kao izvor

Osim pomenutih tema, putem tog lažnog ruskog medija i Fejsbuk stranice, dijelile su se priče o Siriji, sa blagonaklonim tonom ka Asadu, što se poklapa i sa ruskim zvaničnim stavom, zatim anti-Hilari tekstovi i brojne teorije zavjere.

Na arhiviranoj verziji CGNA sajta navodi se da je Crna Gora Novinska Agencija  prvi sindicirani novinski servis multimedija u Crnoj Gori i nastoji da bude jedan izvor kontinenta pouzdane i kredibilne vijesti na vlasti, politike, ekonomije, tržišta, poslovne, sportske i način življenja. Iz nejasne i jezički sporne formulacije i rečenice, evidentno je da osobe, koje su uređivale sadržaj portala, ne dolaze sa domaćeg govornog područja.

Avatar nalozi

Osim stranica, kreirani su i lažni nalozi nepostojećih osoba s ciljem kreiranja dodatnog sadržaja i  distribucije postojećeg na društvenim mrežama.

Svi lažni nalozi imali su oređene sličnosti: svi su tvrdili da su nezavisni slobodni novinari ili su studenti postdiplomskih studija i objavljivali su članke u desno orijentisanim blogovima/medijima, koji danas ne postoje, poput Inside Siria Media Center (ISMC), The Informer i Novinska agencija Crna Gora (CGNA). Takođe, mnogi su objavljivali samo o jednoj temi i  imaju samo jednu fotografiju, ukradenu sa ruske VKontakt mreže.

Jedan od naloga značajan iz ugla Crne Gore je Milko Pejović, koji je bio jedan od rijetkih koji je dijelio sadržaj sa CGNA, a jedan je od pet osoba koje su pratile CGNA Medium stranicu. Na njegovoj stranici Medium stoji da je navodno studirao na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Takođe je objavljivao članke o Crnoj Gori na proruskom sajtu Globalresearch.

Medijum nalog Milka Pejovića
Uklonjen nalog Milka Pejovića sa Medijuma

Jelena Rakočević je još jedna od rijetkih osoba koja je dijelila objave sa CGNA i pisala tekstove za alternatvine medije koji danas ne postoje, a pritom je koristila ukradenu fotografiju stvarne osobe sa VK mreže. U septembru i oktobru 2016. godine, bila je izrazito aktivna na sajtu Forum-CG sa ruskim domenom (http://www.forum-cg.ru/=), gdje je isključivo dijelila sadržaj sa CGNA, uz heštegove #STOPMILO, #NEURAT i #STOPNATO, nakon čega u potpunosti prestaje sa objavama.

Fotografija Jelene Rakočević preuzeta sa VK

Takođe, postojali su Tviter nalozi koji su promovisali CGNA i anti-NATO sadržaj, kreirani 2016. godine, a dva Tviter naloga @lekovic_mont i @MilkoPejovic su se posebno istakla.

Uklonjeni Tviter nalog @lekovic_mont
Uklonjeni Tviter nalog Milka Pejovića

Milko Pejović je dijelio linkove za votemontenegro.eu platformu koju je kreirao Pokret za neutralnost Marka Milačića, gdje su građani mogli glasati onlajn koristeći svoje Fejsbuk profile.  Indikativno u tom slučaju jeste da to da je Njuzfront, FSB medij, dijelio objave i informacije o referendumu, pritom predstavljajući Marka Milačića kao odvažnog i hrabrog momka, koji uživa povjerenje birača.

Dijeljenje votemontenegro.eu platforme

Drugi profil često objavljivao #NEUNATO #ANTINATO i #STOPMILO objave. Nakon što je Fejsbuk prepoznao neautentičnu aktivnost na njihovim profilima na toj platformi, oni su obrisani, a Tviter je ubrzo uradio isto.

Još neki od uklonjenih profila iz mreže lažnih naloga

Crna Gora News Agency i pridružena mreža lažnih naloga pružaju još jedan pogled na to kako Rusija ažurira i koristi svoje mehanizme uticaja u digitalnom dobu. Ti podaci otkrivaju  pokušaje GRU-a da umetne ruske narative u crnogorsko medijsko okruženje, iako su dometi bili krajnje ograničeni.

Etablirani ruski mediji u službi službi

Jedan od kanala putem kojeg se projektuje ruski uticaj jesu mediji koji djeluju u sinergiji sa službama. Ruske službe bezbjednosti aktivno djeluju putem medija, a nije im strano ni kreiranje medijskih ispostava u cilju širenja ruskih narativa. FSB, GRU i SVR upravljaju mrežom medija, koji su svoj put trasirali i do Crne Gore.

Lajfnjuz i FSB

Lajfnjuz (LifeNews) je prokremaljska medijska organizacija pokrenuta 2009. godine koja je blisko povezana sa Federalnom službom bezbjednosti (FSB). Koristi se u sve vrste svrha, kao što su blaćenje protivnika Kremlja i podmetanje dezinformacija. Na čelu ovog medija nalazi se Aram Gabreljanov za kojeg medij Lenta piše da je čovjek koji se strmoglavo popeo od provincijskog izdavača tabloida do jednog od najuticajnijih ruskih medijskih mogula. Gabreljanov je tokom 2011. godine bio i predsjednik Odbora direktora lista Izvestia. On predsjednika Rusije javno naziva ocem nacije, a Putin je u maju 2014. godine prepoznao njegov doprinos ruskoj propagandi u Ukrajini i odlikovao ga Ordenom časti za objektivnost i profesionalnost u izvještavanju o događajima u Republici Krim.

Ruski dezinformacioni i propagandni ekosistem

U kontekstu Crne Gore ovaj medij je zanimljiv jer je upravo na Lajfnjuz televiziji gostovao lider Prave Crne Gore Marko Milačić još 21. maja 2016. godine povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Crne Gore, koji je žestoko kritikovao tadašnju crnogorsku vlast. Pored toga, Lajfnjuz je objavljivao i tekstove o kampanji Demokratskog fronta protiv ulaska Crne Gore u NATO i njihovo reagovanje povodom pokušaja državnog udara i obraćanje Sergeju Lavrovom.

Katehon i Geopolitika

Katehon, tink tenk organizacija i portal sa sjedištem u Moskvi, zaduženi su za širenje antizapadnih dezinformacija i propagande, a vode ih pojedinci povezani sa ruskim obavještajnim sužbama.  Bord direktora čine: Sergej Glazjev, bivši ekonomski savjetnik predsjednika Vladimira Putina, Andrej Klimov, zamjenik Savjeta Ruske Federacije za vanjske poslove, Leonid Rešetnjikov, penzionisani general, potpukovnik ruske Spoljne obavještajne službe (SVR) i Aleksandar Makarov, penzionisani general, potpukovnik ruske Federalne službe bezbjednosti (FSB).

Tokom 2015. godine Katehon je objavljivao brojne članke i pokušao da sprovede kampanju protiv učlanjenja Crne Gore u NATO. Analizom je utvrđena i poveznica između proruskog portala IN4S i Katehona. Na portalu IN4S mogu se pronaći članci preuzeti sa Katehona u kojima je najčešće meta NATO koji je okarakterisan kao privatni klub ratnih zločinaca, a tokom 2016. godine IN4S je dva puta preuzimao i Katehonovu nedjeljnu geopolitičku prognozu.

Isto tako, Katehon je oktobru 2016. godine preuzeo intervju sa generalom Leonidom Ivašovim koji je u Moskvi uradio Igor Damjanović za portal IN4S. Katehon se zahvalio Damjanoviću i portalu IN4S na ustupljenom materijalu. Taj intervju prenio je i portal Geopolitica.ru koji je takođe prepoznat kao platforma za širenje dezinformacija, propagande i ideja ultranacionalističkog ruskog filozofa Aleksandra Dugina.

Ipak intervju sa Ivašovim nije jedini doprinos Igora Damjanovića portalima Katehonu i Geopolitika. Na ovim portalima objavljeni su i njegovi tekstovi u kojima navodi da mediji u Crnoj Gori blate Rusiju, da Crnogorci neće dozvoliti učlanjenje u antiruski savez i da partija Mila Đukanovića falsifikuje izbore. Katehon, IN4S i Geopolitika označeni su u izvještaju američkog Stejt departmenta kao dio takozvanog propagandnog ekosistema ruske kampanje dezinformacija.

Sautfront (SouthFront)

U kontekstu ruskih medija koji su povezani sa ruskim bezbjednosnim sektorom, a koji su izvor dezinformacija važno je spomenuti i portal Sautfront (Southfront) koji se fokusira na vojna i bezbjednosna pitanja. Sautfront je sajt za širenje dezinformacija, registrovan u Rusiji koji prima zadatke od FSB-a. Sautfront pokušava da utiče na vojne entuzijaste, veterane i teoretičare zavjere, dok se trudi da sakrije svoje veze sa ruskom obavještajnom službom. Iako na sve načine pokušavaju da prikriju svoje ruske korijene, taj portal je registrovan u Moskvi i njihova Pejpal (PayPal) adresa ima ruski domen. Takođe nema javno poznatog vlasnika ili osnivača ovog medija, ali se u upravljačkom komitetu navodi ime oficira Viktora Stoilova, bugarskog marketinškog stručnjaka koji vodi marketinšku kompaniju u Sofiji.

No, pored Sautfronta ime Stoilova se može pronaći i na portalima Katehon i Geopolitika za koje takođe piše svoje analize. Indikativno je i da su se proruski portal IN4S vodio kao partner medijske mreže Sautfronta, što je uklonjeno sa sajta tog medija u periodu između 31. oktobra i 6. novembra 2018. godine. Ipak, ono što nije uklonjeno sa portala su članci koji su preuzeti sa IN4S.

InfoRos

Pored već pomenutih portala uočena je i povezanost IN4S sa portalom InfoRos za koji se smatra da je pokrenut od strane 72. glavnog obavještajnog informativnog centra GRU-a (GRITs), koji je prepoznat i kao Jedinica 54777. GRITs je jedinica u sastavu ruskih trupa za informacione operacije, koja je identifikovana kao ruska vojna sila za obavljanje sajber špijunaže, uticaja i ofanzivnih sajber operacija.

Vašington Post (The Washington Post) je 2018. godine označio InfoRos i Institut ruske dijaspore kao najznačajnije organizacije koje djeluju u sklopu jedinice 54777, koja je opisana kao centar sposobnosti psihološke borbe ruske vojske. InfoRos je koristio mrežu veb sajtova, uključujući nominalno nezavisne veb lokacije za širenje lažnih narativa o zavjerama i dezinformacija koje su promovisali zvaničnici GRU.

U julu 2020. godine zvaničnici Sjedinjenih Američkih Država identifikovali su InfoRos kao platformu, koja uz upravljanje veb stranicama InfoRos.ru, Infobrics.org i OneWorld.press, širi dezinformacije o pandemiji izazvanoj korona virusom. Identifikovani su Denis Valerjevič Tjurin i Aleksandr Genadjevič Starunski kao pojedinci na visokim položajima u InfoRos-u, a koji su ranije bili u službi GRU-a. A prema navodima zvaničnika SAD-a sa jedinicom GRU, u kojoj su služili kao specijalni vojni psihološki obavještajci, i dalje imaju bliske veze.

EU DisinfoLab je u svom izvještaju iz juna 2020. godine ispitivao veze InfoRos-a, One World-a i Observateur Continental sa ruskom vojnom obavještajnom službom – GRU. U izvještaju se navodi da se InfoRos razvija iz sjenke u sivoj zoni, gdje se redovne informacione aktivnosti miješaju sa kontroverznijim radnjama koje bi se mogle potpuno povezati s informacionim operacijama ruske države.

EU DisinfoLab je prikazala kako je InfoRos tajno vezana sa veb stranicom Observateur Continental koja u Francuskoj širi dezinformacije i proruske narative, ali i sa One World koja je izvještavala o parlamentarnim izborima u Crnoj Gori 2020. godine. Upravo je portal InfoRos, prenio vijest objavljenu na portalu IN4S koja se odnosila na brojnost na jednoj od protestnih litija tokom 2020. godine, a još 2015. godine objavili su tekst Igora Damjanovića pod naslovom Strah od nekontrolisane narodne pobune – Pristupanje Crne Gore NATO-u stavlja tačku na ekonomski razvoj.

Fond strateške kulture

Fond strateške kulture je medij i tink tenk registrovan u Rusiji 2005. godine i, prema izvještaju Stejt departmenta, Stubovi ruskih dezinformacija i propagandnog ekosistema  nalazi se pod upravom ruske Spoljne obavještajne službe (SVR) i blisko je povezan sa Ministarstvom spoljnih poslova Ruske Federacije. Osnovna taktika ovog medija je objavljivanje izjava zapadnih mislilaca i teoretičara zavjere pokušavajući da na taj način prikriju rusko porijeklo, ali i da dosegnu ciljnu publiku sa Zapada. Generalni direktor Fonda za stratešku kulturu je Vladimir Makimenko koji je bio direktor Fondacije Rusko jedinstvo koja je imala za cilj promociju pozitivnog imidža Rusije i ruske kulture u inostranstvu, a posebno među takozvanim ruskim sunarodnicima. Predsjednik Fonda je Juri Prokofjev, koji je bio šef Moskovske partije od 1989. do 1991. godine i član sovjetskog Politbiroa, ali i jedan od osnivača Ruske organizacije za pomoć posebnim službama i organima za sprovođenje zakona (ROSSPO). ROSSPO blisko sarađuje sa ruskim službama bezbjednosti sa ciljem podrške politikama ruske države, olakšavanja saradnje između državnih institucija i civilnog društva i obezbjeđivanja socijalne zaštite zaposlenih u obavještajnim službama i organima za sprovođenje zakona. Engleska verzija medija fokusira se na svjetsku politiku i bezbjednosna pitanja, ali se nigdje ne navodi da je portal registrovan i da se vodi iz Rusije. Očigledno je da se ruski korijeni i povezanost za službama bezbjednosti pokušavaju sakriti, ali ih odaju ruski narativi o temama koje su od ruskog interesa kao što su: Slučaj Skripalj je NATO operacija pod lažnom zastavom, Evropsku uniju su stvorili nacisti, Rusi imaju odlično oružje i slično.

Indikativno je i da ovaj medij na ruskom izvještava o važnim društveno-političkim dešavanjima u Crnoj Gori, kao što su učlanjenje u NATO, litije i izbori. Po dobro oprobanom receptu, zastupljeni su narativi da je nakon učlanjenja u NATO Crnoj Gori došao kraj, da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti iz decembra 2020. godine bio anticrkven, da se crkva u Crnoj Gori progoni i da ateista Milo Đukanović po ukrajinskom scenariju stvara svoju crkvu, da Crna Gora pokušava da se oslobodi kriminalnog režima i da je mafija garant evroatlantskih integracija. Ovaj portal je 2019. godine prenio i vijest da je lider Prave Crne Gore Marko Milačić zapalio NATO zastavu u znak protesta protiv kolonijalne politike Alijanse. Svoju filijalu Fond strateške kulture imao je i u Srbiji, ali je nakon sedam godina od formiranja sajta prestao sa radom u decembru 2017. godine. Portal IN4S je intenzivno prenosio pisanja Fonda strateške kulture, a u tekstovima se najčešće veličala Rusija, isticao značaj odnosa Rusije i Srbije, a NATO se predstavljao kao faktor nestabilnosti na Balkanu koji planira da čitav Balkan stavi u džep i onda krene na Rusiju. Fond strateške kulture je 2015. godine uradio i intervju sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim Jonikijem, a tema je bila situacija u Crnoj Gori. Na konferenciji pod nazivom Bilans zapadnog uvoza demokratije na prostor SFRJ od 1990. do danas u organizaciji Fonda strateške kulture 2016. godine govorio je i tadašnji urednik portala Princip i bivši saradnik u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne GoreVladimir Vuković, o kojem je već bilo riječi u analizi. On je tom prilikom istakao da je Crna Gora na prostoru bivše Jugoslavije najbolji primjer kako izgleda država nastala na šablonu zapadne demokratije, da građani Crne Gore koji žive u eri totalitarne demokratije još uvijek čekaju obećane plodove nezavisnosti, dok se tradicija nemilosrdno gazi, a istorijske veze sa Rusijom izbrišu.