Temelje profesionalnog novinarstva, makar onakvog kakvog ga baštini zapadna civilizacija, uzdrmala je priča o Klasu Relocijusu, sad već bivšem novinaru njemačkog Špigla (Der Spiegel). Ugled čuvenog njemačkog nedjeljnika, koji je građen čitavih sedam decenija, narušen je kada se saznalo da je njihov novinar fabrikovao, pa čak i izmišljao informacije i sagovornike u svojim tekstovima.

ŠTA ZNAMO?

Gotovo svi domaći, regionalni i svjetski mediji pisali su o slučaju novinara Klasa Relocijusa koji je, i po sopstvenom priznanju, fabrikovao informacije, izmišljao ili uljepšavao izjave i citate u makar 14 svojih tekstova koje je objavio njemački Špigl. On je u ovaj, jedan od najuticajnijih štampanih medija u Njemačkoj, ušao 2011. godine kao tzv. freelancer (honorarac). U ovom periodu objavio je gotovo 60 tekstova kojima je zavrijedio pažnju svjetske javnosti koja je bila oduševljena dometima njegovog istraživačkog duha. Zahvaljujući svom pisanju dobio je nekoliko prestižnih nagrada od kojih se izdvajaju one za novinara godine koje su mu dodijelili američki CNN 2014. godine i njemački Reporterpreis prije samo mjesec dana.

Klas Relocijus sa nagradom CNN-a, izvor: NBCnews.com

Internom istragom, uz iznešene sumnje nekoliko novinara koji su radili sa Relocijusom, uredništvo Špigla je utvrdilo da je on lažirao informacije u tekstu o gradnji zida između Amerike i Meksika navodeći da je vidio grafit  u Minesoti na kojem piše Meksikanci, nijeste poželjni ovdje. Takođe, sumnja se i u istinitost tekstova o zatvoreniku Muhamedu Bavaziru koji je odbio da napusti zatvor Gvantanamo i onih o bratu i sestri iz Alepa koji žive na ulicama Turske. Ova posljednja priča koštala ga je i krivične prijave, pod sumnjom da je preko ličnog naloga elektronske pošte slao upute za donacije za ovo dvoje djece, koje su završavale na njegovom privatnom računu. Sumnja se i da je ličnost djevojčice izmišljena.

KOJE SU POSLJEDICE?

Prije svega poljuljano je uvjerenje u sve etičke aspekte novinarstva, odgovornost za napisano, odgovornost prema čitaocima i vjera u istinu. Postavlja se pitanje koji razlozi su naveli proslavljenog novinara da fabrikuje ionako dramatične i teške životne priče, da izmišlja izjave, sagovornike, ličnosti? Rekli bismo ništa drugo nego zaslijepljenost globalnom težnjom za eksluzivitetom u izvještavanju. Brzina koju nameće ustrojstvo medija u 21. vijeku na ispit stavlja uvriježene postulate novinarske etike, gdje pišimo istinito o istini u interesu cjelokupne zajednice nije primarno. Nametnuti tempo izvještavanja koji favorizuje brzinu nauštrb kvaliteta, ostavlja sistem potpuno nezaštićenim za ovakve vrste zloupotreba i prevara.

Jaegers Grenze jedan od tekstova koji imaju fabrikovan sadržaj

Ovo je, takođe, udar za demokratiju u cjelini. Živimo u vremenu krize informacije i krize vijesti, koje posljedično utiču na perspektive demokratije i paralelno se dešavaju sa procesima bujanja novih medija, procesima postdemokratije i postpolitike. Onlajn mediji su promijenili profesionalne standarde, objektivnosti više nema, publika više nije pasivni primalac informacija, već građani sami traže informacije usljed nepovjerenja u medije, osnivaju alternativne medije, a onda se pojavljuju “čudne nove forme” poput lažnih vijesti. Sama definicija  ovog fenomena protivrječi profesionalnim standardima jer je vijest istinita ili nije vijest. Lijeni objektivizam se ogleda u tome da dok lažna vijest i dezinformacija otrče maraton, novinar još nije krenuo sa cilja, što znači da tradicionalni medij još uvijek spava ušuškan i nema informaciju da je maraton uopšte organizovan.

Kako će mediji ponovo izgraditi povjerenje javnosti u kvalitetno novinarstvo, biće glavno pitanje u narednim godinama, i to ne samo za akademike i studente koji analiziraju masovne komunikacije, veći za one koji svojim činjenjem i izvještavanjem o učinjenom pokušavaju da oblikuju stavove građana, dakle i institucije u demokratskim društvima. Informativna kriza je ona koja se dotiče perspektive demokratije i potresa njene temelje. Porast propagande, govora mržnje, populizma, širenja dezinformacija i lažnih vijesti,  ali i samokritične politike sa ekstremističkom oštricom koja ugrožava stabilnost i mir u zemlji i inostranstvu, karakteristike su vremena u kojem živimo.

U narednom periodu izazov će biti i jačanje javne svrhe novinarstva i pomoći medijima u povezivanju sa građanima na efikasniji način. Ova egzistencijalna kriza zahtijeva, prije svega, novinare koji se vraćaju postulatima svog zanata i izvještavaju  na način koji je blizak publici. Rješenja moraju biti pronađena i za krizu finansiranja novinarstva od javnog interesa. Ona zahtjeva političku volju da se ulaže u otvorene, povezane i pluralističke sisteme komunikacije. Potrebno je više investicija u kvalitetne informacije i radnje u borbi protiv mržnje, rasizma, dezinformisanja i netolerancije; više resursa za istraživačko izvještavanje; više povezanosti sa etičkim vrijednostima u upravljanju i rukovođenju medijima.

U vrijeme ekspanzije popularnosti društvenih mreža tradicionalni mediji moraju prigrliti društvene mreže u cilju odbrane istine, i širenja provjerenih i pouzdanih informacija. Ono što grupa istomišljenika može sa neprovjerenom informacijom učiniti na društvenim mrežama u vrlo kratkom periodu, tradicionalno ustrojeni mediji ne mogu lako ispraviti.

„Elektronski autizam“ stvara privid komunikacije, stvara čitaoca, koji u tom prividu, vjeruje, a onda i širi neprovjerne informacije, često nesvjesno stvarajući dvostruki lažni narativ za čije dešifrovanje je potrebna koordinisana akcija vođena istinitim izvještavanjem. Izlaz je u snažnom zagovaranju saradnje, medijske i informatičke pismenosti, u borbi protiv različitih oblika neravnopravnosti, ali i na kritici jednoumlja, dezinformisanja i populizma.