ŠTA JE DEZINFORMACIJA? DA LI SE RAZLIKUJE OD PROPAGANDE?

Dezinformacija je relativno nova riječ. Većina smatra da potiče od ruske riječi dezinformatsiya, koju su Sovjeti ’50-ih godina definisali (u štampi, na radiju, itd.) kao “širenje lažnih izvještaja koji su imali za cilj obmanu javnog mnjenja”. Drugi sugerišu da je termin nastao u nacističkoj Nemačkoj ’30-ih godina. U svakom slučaju, ona je mnogo mlađa (i manje korištena) od “propagande”, koja potiče iz 1600-tih godina i generalno predstavlja selektivnu upotrebu informacija za politički efekat.

Da li i u kojoj mjeri se ovi pojmovi preklapaju, podliježe raspravi. Neki definišu propagandu kao upotrebu neracionalnih argumenata da unaprijede ili podrivaju političku ideju i koriste dezinformaciju kao alternativni naziv za propagandu. Drugi smatraju da su ovo potpuno odvojeni koncepti. Jedna popularna razlika je u tome što dezinformacija opisuje i politički motivisane poruke koje su eksplicitno dizajnirane da izazovu neizvjesnost, apatiju, nepovjerenje i paranoju, što sve onemogućava angažovanje građana i mobilizaciju za društvene ili političke promjene. „Misinformacija”, pak, uopšteno govori o nenamjernom prenošenju lažnih informacija.

Analitičari se generalno slažu da je dezinformacija uvijek svrsishodna i ne mora biti nužno sastavljena od potpunih laži ili izmišljotina. Može se sastojati od pretežno istinitih činjenica, odvojenih od konteksta ili u kombinaciji sa neistinama, u cilju davanja potpore poruci koja se želi poslati i uvijek je dio većeg plana ili agende..

U kontekstu Rusije, posmatrači su opisali takozvanu ” 4D ofanzivu” (dismiss, distort,distract, dismay) koju Moskva sprovodi u cilju ostvarivanja spoljnopolitičkih ciljeva. Ona se sastoji od: odbacivanja (dismiss) protivničkih tvrdnji, izobličavanja (distort) događaja kako bi služili političkim namjerama, odvraćanja (distract) protivnika od sopstvenih aktivnosti i ometanja (dismay) onih suprotnog mišljenja.

DEZINFORMACIJA U DIGITALNO DOBA

Ponovo interesovanje za fenomen dezinformacija, nije zato što su tehnike poput nje nove. Postoje sličnosti između savremenog “4D modela“ i na primjer sovjetskih “aktivnih mjera“. Umesto toga, rastući konsenzus potvrđuje da, iako upotreba dezinformacija nije nova, digitalna revolucija je značajno povećala javnu ranjivost na manipulaciju informacijama – trend, za koji je predviđeno da će se nastaviti i u budućnosti.

Djelimično, ove promene su produkt novih platformi – društvenih mreža i njihove sve veće dominacije. Ove promjene oslabile su tradicionalne medije i promovisale porast neprofesionalnih i/ili beskrupuloznih novinskih agencija, koje su sposobne da privuku značajnu publiku po niskoj cijeni. Kako digitalno oglašavanje preuzima sve veću ulogu u oblikovanju konzumacije vijesti, ciljano oglašavanje/reklamiranje, omogućava naprednije oblike propagande: na primjer, u septembru 2017. godine, Facebook je objelodanio da je oko 3.000 oglasa vezanih za političke probleme u SAD kupila mreža od 470 naloga i stranica za koju se sumnja da dolazi iz Rusije. Kompanija kaže da je najmanje četvrtina tih reklama bila geografski ciljana. Tvitter je kasnije uklonio dvije stotine naloga povezanih sa tim istim Facebook nalozima i stranicama i otkrio da je 2016. godine Russia Today (RT), koja je finansirana od strane države, potrošila 274.100 američkih dolara za oglašavanje, ciljajući korisnike u Sjedinjenim Državama.

Istraživanja sugerišu da je ukupna skala “niskokvalitetnih političkih informacija” na tim platformama tokom američkih izbora 2016. godine bila znatno veća, pogotovo u “swing“ državama (američke države u kojima Demokratska i Republikanska partija imaju sličan nivo podrške među biračima, te se stoga smatraju važnim za određivanje ukupnog rezultata predsjedničkih izbora).

USPON “LAŽNIH VIJESTI”

Uloga dezinformacija na nedavnim izborima dovela je do drugog, ali povezanog pojma: “lažne vijesti”.

Iako ne postoji univerzalna definicija, lažne vijesti se uglavnom odnose na obmanjujući sadržaj koji se nalazi na internetu, posebno na društvenim mrežama. Jedna analiza utvrđuje pet vrsta lažnih vijesti, uključujući namjerno obmanjive sadržaje, šale, obmane velikih razmjera, iskrivljeno prenošenje stvarnih činjenica i reportaže u kojima istina može biti neizvjesna ili sporna. Ovo nije novo: primjer lažnih vijesti iz 2011. godine uključuje sajtove koji se maskiraju kao prave novinske organizacije u cilju širenja lažnih informacija o prednostima asai bobica.

Većinu ovog sadržaja proizvode profitne veb i Facebook stranice, koje predstavljaju platformu za prihode od oglašavanja. Kreiranjem prilagođenog lažnog sadržaja usmjerenog na stavove, probleme i želje korisnika društvenih mreža, ove stranice mogu generisati desetine hiljada interakcija i hiljade dolara mjesečno. U 2015. godini, Facebook je počeo da preduzima korake za ukidanje ovog sadržaja, što je nazvao oblikom „spam vijesti”. Do 2016. postalo je jasno da se problem izmiče kontroli. Izmišljeni politički sadržaji – većinom proizvedeni u inostranstvu za profit – u nekim slučajevima imali su više pregleda nego vjerodostojni mainstream mediji.

Facebook je u početku umanjio potencijalni uticaj lažnih vijesti, mada je takođe čvrsto obećao da će: se zalagati za proširena partnerstva sa kompanijama koje se bave provjerom informacija, staviti veći naglasak na otkrivanje i izvještavanje, uvesti oznake upozorenja za nepovjerljive priče. Tvitter je takođe reagovao, razvijajući eksperimentalnu funkciju koja omogućava korisnicima da prijave “lažne vijesti” i istražuju upotrebu mašinskog učenja za otkrivanje automatizovanih naloga koji šire politički sadržaj.

NAMJERA KAO PREPOZNATLJIVA ODLIKA

Neki tvrde da je namjera onoga ko prenosi određeni sadržaj presudna za razlikovanje različitih vrsta poruka. Ovo otežava povlačenje jasne linije između marketinga, odnosa s javnošću i javne diplomatije, sa jedne strane, i propagande i dezinformacije s druge strane. Ovo je naročito tačno kada predmetni sadržaj uključuje i objektivne činjenice i subjektivno tumačenje, ali nema jasne neistine, jer nije jasno da li poruka odražava perspektivu autora ili namjeru da dovede u zabludu. Kada sadržaji uključuju neistine, može biti nejasno da li su slučajne ili svrsishodne, odnosno namjerne.

Ako kampanja koristi neistine ne da ubjedi ili privuče, već da poremeti, podijeli, zbuni ili na drugi način utiče na razumijevanje ciljne publike, ona se priklanja definiciji dezinformacije. Ovakve kampanje nisu samo u domenu države: mnoge aktivnosti koje preduzimaju nedržavni akteri takođe mogu odgovarati ovom opisu.

OPERACIJE INFORMISANJA KAO SREDSTVO POLITIČKOG UTICAJA

Kampanje „informisanja“ s ovim ciljevima danas se nazivaju i „operacijama informisanja”, izraz koji su nedavno koristili zvaničnici odbrane da označe široku upotrebu komunikacija u vojnim operacijama. U aprilu 2017. godine Facebook je opisao “operacije informisanja (ili uticaja)” na platformi, koja ima za cilj “postizanje strateškog i / ili geopolitičkog ishoda” koristeći „kombinaciju metoda, kao što su lažne vijesti, dezinformisanje ili mreže lažnih naloga, čiji je cilj manipulisanje javnim mnjenjem.“ U periodu do francuskih predsjedničkih izbora 2017. godine, Facebook je izbrisao 30.000 lažnih francuskih naloga sa platforme, pokazujući do koje mjere ove operacije mogu doći.

Na tim izborima, izvedena je jedna ovakva operacija (vjerovatno ruskog porijekla), prilikom koje su objavljeni ukradeni autentični dokumenti koji su potom pomiješani sa lažnim kako bi izazvali sumnju i dezinformacije i na taj način oštetili kampanju Emmanuela Macrona, kandidata koji je na kraju odnio pobjedu. Hakovana dokumenta objavljena su online u petak uveče, dan pred održavanje drugog kruga izbora. Manipulacija informacijama je karakteristika i građanskog rata u Siriji od početka sukoba. Istraživanja iz raznih studija slučajeva zemalja ukazuju na to da širok niz političkih, vojnih i privatnih aktera sada rutinski koriste društvene mreže da manipulišu javnim mnjenjem. Italijanski populistički pokret Pet zvijezda, na primjer, vezan je za veliku grupaciju medija koji šire dezinformacije. Ovakve kampanje ciljanog „informisanja“, uključujući one koje uključuju korištenje dezinformacija tokom izbora, vjerovatno će ostati sredstvo političkog uticaja i u dogledno vrijeme u budućnosti.

Originalni članak možete nači ovdje:  Nacionalna zadužbina za demokratiju.