Dana 03. aprila, objavljen je članak na portalu borba.me pod naslovom „Dogovor Prištine i Podgorice: Tačijev tribunal sudiće i vojnicima iz Crne Gore!“, povodom navodnog dogovora između predsjednika Crne Gore, Mila Đukanovića i predsjednika Kosova, Hašima Tačija o izručenju crnogorskih pripadnika Vojske Jugoslavije koji su 1999. godine branili narod od NATO agresije.

Kako dalje saznaje ovaj portal iz nepoznatih izvora, navodno je riječ o spisku ljudi koji će biti dostavljen crnogorskim vlastima, nakon čega bi mogla da uslijede serije hapšenja i izručenja crnogorskih državljana.

Ovu vijest istog dana i u danima koji su uslijedili prenijela je već ustanovljena grupa portala poput alo.rs, espreso.rs, in4s.net, informer.rs, kurir.rs, novosti.rs, pravda.rs, skandalozno.rs, srbijadanas.rs, volimpodgoricu.me. I kao što to obično biva, ova vijest bila je aktuelna svega nekoliko dana, da na kraju ne bi bila ni demantovana ni provjerena, već potpuno zaboravljena.

Evo o čemu je zapravo riječ.

Misija EULEX Kosovo pokrenuta je još 2008. godine kao najveća civilna misija pod Zajedničkom bezbednosnom i odbrambenom politikom Evropske unije, koja radi pod okvirom Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti UN-a. Misija ima za cilj da pomogne kosovskim vlastima u uspostavljanju održivih i nezavisnih institucija vladavine prava, i to putem dva Stuba: Stuba za nadgledanje i Stuba za operativne poslove. Misija je prolongirana kroz više mandata, zaključno sa posljednjim koji je produžen do 14. juna 2020. godine.

Još u decembru 2018. godine, EULEX je odlučio da preda policijske, tužilačke i sudske predmete kosovskim vlastima. Riječ je o ukupno 495 predmeta iz oblasti organizovanog kriminala i 434 predmeta policije za ratne zločine, predmeta za nestala lica, sudskim predmetima na kojima je radio isključivo EULEX i više od 1,400 predmeta tužilaštva. Većina ovih predmeta vezana je za ratne zločine, organizovani kriminal, korupciju i druge teške zločine.

U skladu sa ovim, EULEX više neće imati tužioce i sudije u okviru pravosudnog sistema Kosova, ali će da nastavi da radi u saradnji sa kosovskim institucijama, gdje će da nadgleda dalje postupanje sa odabranim predmetima.

U Crnoj Gori, nijedan zvaničnik iz Ministarstva pravde ili iz neke druge institucije nije reagovao ili se oglašavao povodom ove vijesti.

Ono što može da se zaključi iz crnogorskog Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, objavljen u “Službenom listu CG”, br. 4/2008 i 36/2013, i to prema članu 10 jeste da „izručenje okrivljenih ili osuđenih traži se i vrši u skladu sa ovim zakonom, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno“. U istom Zakonu, u stavovima 1 i 2 člana 11, stoji da su „uslovi za izručenje po zamolnici države molilje: 1) da lice čije se izručenje traži nije crnogorski državljanin; i  2) da djelo zbog koga se traži izručenje nije učinjeno na teritoriji Crne Gore, protiv nje ili njenog državljanina“.

Dakle, da bi izručenje uopšte bilo moguće, mora da postoji neki međunarodni dokument, ugovor ili sporazum. Primjer dokumenta ovoga tipa imamo između Crne Gore i Republike Srbije – Zakon o potvrđivanju Ugovora između Crne Gore i Republike Srbije o izmjenama i dopunama Ugovora između Crne Gore i Republike Srbije o izručenju, objavljen u “Službenom listu CG – Međunarodni ugovori”, br. 4/2011 od 1.4.2011. godine, ili između Crne Gore i Republike Hrvatske – Zakon o potvrđivanju Ugovora između Crne Gore i Republike Hrvatske o izručenju, objavljen u “Službenom listu CG – Međunarodni ugovori”, br. 1/2011 od 10.1.2011. godine; dok dokument ovog tipa između Crne Gore i Republike Kosovo ne postoji.

Međutim, ako bi i postojao ovakav dokument, pretpostavljajući napravljen po uzoru na slična dokumenta potpisana sa Republikom Srbijom i Republikom Hrvatskom, izvršenje ne bi bilo moguće izvršiti prećutnim dogovorom između dva predsjednika, kako je portal borba.me navela, već za to postoje određeni kanali komunikacije, i to: putem Ministarstava pravde država ugovornica, diplomatskim putem jedino ako za to postoje opravdani razlozi i u hitnim slučajevima putem INTERPOL-a.

Što se tiče samog Kosova, nekadašnji šef misije EULEX-a, Bernd Borčardt naveo je u svojoj izjavi na zvaničnom sajtu eulex-kosovo.eu da većinu osumnjičenih za ratne zločine protiv kosovskih Albanaca na Kosovu čine kosovski Srbi ili Srbi koji imaju srpsko državljanstvo, ali koji nisu više na teritoriji Kosova. Stoga, pravosudni sistem Kosova (uključujući i EULEX) može da sprovede istragu protiv navodnih počinilaca krivičnog djela ratnog zločina, s tim da jedino ima jurizdikciju na teritoriji Kosova. Borčardt dalje navodi da se slična stvar odvija i u ostalim zemljama regiona, pa tako tužilac za ratne zločine sudi Srbima u Srbiji, bosanska Posebna komora za ratne zločine sudi Bosancima u Bosni, hrvatsko Tužilaštvo za ratne zločine sudi Hrvatima u Hrvatskoj.

U Crnoj Gori pak, prema podacima Trećeg periodičnog izvještaja Crne Gore Komitetu protiv torture iz maja 2018. godine, trenutno je u Crnoj Gori aktuelno pet predmeta formiranih „zbog krivičnih djela ratni zločini”. Četiri od pet predmeta koja se odnose na ratne zločine na teritoriji Kosova, Hrvatske i Bosne i Hercegovine su i dalje u izviđaju, dok je kod predmeta „Zmajević” suđenje u toku.

Vlada Zmajević se prema optužnici tereti da je ubio nekoliko pripadnika civilnog stanovništva albanske nacionalnosti 30. marta 1999. godine u selu Žegra na Kosovu, i to kao vojnik dobrovoljac Vojske Jugoslavije. Zmajević je uhapšen 2016. godine, a slučaj protiv njega otvoren je u septembru 2017. godine.

Najzad, vraćajući se na članak borba.me i na iznesene podatke u ovom tekstu, evidentno je da za sada neće biti nikakvih izručenja tribunalu na Kosovu po pitanju ratnih zločina tokom 1999. godine, ali je isto tako evidentna namjera koja ovakvim pisanjima i izvještavanjima medija želi da se postigne – panika i strah u javnosti, uz akcenat na nemoć građanina da utiče na bilo kakve odluke koje se navodno donose iza zatvorenih vrata.