U „Konceptu vanjske politike Ruske Federacije“ svijet se definiše kao policentričan, i niti jedna zemlja ne nastupa kao „pol“ već reaguje u skladu sa nastalom situacijom. Ovakav koncept podrazumijeva i uzdizanje korišćenja tzv. „meke moći”. Objektivno gledano, Rusija je pod Putinom vrlo dobro procijenila benefite korišćenja „meke moći“ koristeći instrumente koje je godinama prije toga koristila Amerika. Konkretno, uticajem na zemlje Balkana, Putin pokušava da predstavi Rusiju kao tradicionalnu zaštitnicu i pokrovitelja balkanskih država, ali i da time pomrsi koncepte Zapada na ovim prostorima, prije svega da ospori procese evroatlantskih integracija pojedinih zemalja. Crna Gora je bila konkretan primjer tako osmišljene politike, gdje je Rusija kombinovala instrumente “meke moći” uz posebno osmišljenu medijsku aktivnost na temeljima širenja dezinformacija i lažnih vijesti sa konkretnim miješanjem u unutrašnje stvari Crne Gore. Ovakav odnos najbolje se očitavao u važnim periodima novije crnogorske istorije, referendumu za nezavisnost 2006. i učlanjenju u NATO 2017. godine. Dodatno, primjer miješanja u unutrašnja pitanja Crne Gore je pokušaj terorizma za vrijeme parlamentarnih izbora 2016. sa, kako se sumnja, konkretnim ruskim uticajem, prvo kroz finansiranje, a onda i navodnom umješanošću ruskih državljana u čitav slučaj.
U skladu sa svojom konzervativnom politikom Rusija je prije referenduma za nezavisnost Crne Gore sprovodila opsežnu diplomatsku akciju, a iz današnje perpsektive bi rekli i neistinitu akciju baziranu na dezinformisanju i podsticanju širenja lažnih vijesti, u cilju očuvanja zajednice Srbije i Crne Gore govoreći da je opstanak ovakve države i odnos Srbije i Crne Gore u njoj, garant stabilnosti na ovim prostorima. Rusija je u periodu prije referenduma koristila nekoliko načina uticaja na Crnu Goru da odustane od namjera za obnovom nezavisnosti:
- Jedinstvenost srpsko-crnogorskog etnikuma i „crnogorstva“ kao izmišljenog koncepta od strane komunista;
- Najveća opasnost Crnoj Gori ukoliko izađe iz državne zajednice je njena albanska manjina i njena povezanost sa matičnom državom;
- Korišćenje „meke moći“ kroz uticaj posredstvom crkvenih velikodostojnika koji su u više navrata govorili o nužnosti održanja državne zajednice i da je to u interesu i Srbije i Crne Gore, ali i Rusije.
Uprkos ovome, nakon obnove crnogorske nezavisnosti 2006. godine, Rusija je četvrta po redu (prije Njemačke, Amerike i Francuske) zemlja koja je priznala novu realnost na poluostrvu. I opet je u takvom razrješenju ovog pitanja vidjela prostor za svoj ekonomski uticaj. U ovom periodu se ruski uticaj može najbolje iskazati brojkama. Naime, ruski kapital u Crnoj Gori u to vrijeme premašio je 2 milijarde američkih dolara, dok je preko 30 hiljada Rusa kupilo nekretnine (stanove, zemljište, kuće).
Opsežna kampanja dirigovana od strane Rusije sprovođena je u periodu pred učlanjenje Crne Gore u NATO. Iako, nažalost, u Crnoj Gori i dalje ne postoji sveobuhvatna, činjenično utemljena analiza takvog uticaja kroz medije, crkvu, političke partije itd. evidentna je bila namjera Rusije da se Crna Gora osujeti na putu ka NATO. Za takav poduhvat u oblasti medija najviše su korišćeni Russia Today i Sputnjik, čija su pisanja obilato prenošena putem društvenih mreža, određenih medija u Crnoj Gori, ali i obraćanja čelnika prosrpskih političkih partija (Demokratski front, Demokratska narodna partija, Srpska koalicija, od nedavno i Prava Crna Gora). Ovdje je potrebno naglasiti, da su takve informacije širene bez prethodne provjere u tačnost tvrdnji. Dobro provjeren instrument uticaja svakako je i crkva. Iako u Ustavu Ruske Federacije crkva nema posebno mjesto, Putin je radio sve da osnaži položaj pravoslavne crkve, svjestan njenog značaja kako za identitet kod Rusa tako i kao važnu kariku „meke moći“ kao dio uticaja na zemlje od posebnog značaja. Tako se ruski glas u Crnu Goru prenosi posredstvom Srpske pravoslavne crkve i njenog predvodnika u Crnoj Gori Amfilohija Radovića, gdje se najviše potencira nužnost održanja veza sa Rusijom na osnovu tradicionalnih bratskih odnosa, dok se u isti mah rigidna, retrogradna i huškačka retorika koristi za protivljenje evroatlantskih integracija Crne Gore.
Na kraju, valja ukazati na nekoliko činjenica koje pogoduju ovakvom ruskom uticaju. Naime, kao što smo već istakli, nepostojanje sveobuhvatne analize ruskog uticaja u Crnoj Gori, a u kontekstu korišćenja instrumenata “meke moći”, je otežavajući faktor borbe protiv dezinformacija i lažnih vijesti. Jasno je izražena potreba za koordinisanim i konkretnim aktivnostima u cilju borbe protiv ove svojevrsne pošasti, i zato su od posebnog značaja aktivnosti Atlantskog saveza Crne Gore. Sa druge strane, Balkan, a posebno njegov zapadni dio, pogodno su tle za ovakve aktivnosti država koje se koriste ovakvim sredstvima za ostvarivanje svojih ciljeva u međunarodnim odnosima. Zemlje Zapadnog Balkana su u procesu konsolidacije demokratije, izgradnje demokratskih institucija, sa i dalje nejakim civilnim društvom, i niskim nivoom medijske i informatičke pismenosti, opterećene prošlošću (u slučaju Rusije i vjekovnim vezama), tako da predstavljaju pogodno tle za primanje ovakvog uticaja. Na primjeru odnosa Crne Gore i Rusije uočava se izražena potreba za preduzimanjem ciljanih aktivnosti koje će voditi ka argumentovanom izvještavanju medija, širenju medijske i informatičke pismenosti, pogotovo kod mladih.
U skorijoj budućnosti očekivano je održanje situacije zategnutih odnosa Crne Gore i Rusije. Tome pogoduje sistem sankcija EU prema Rusiji, kojima se i Crna Gora usklađuje kao država kandidat za punopravno članstvo u EU. Ovakvoj situaciji ići će na ruku i posljednja dešavanja u pravoslavnoj crkvi i autokefalnosti Ukrajinske crkve, dobijene od Carigradskog patrijarha, što dodatno podstiče težnju za obnovom nezavisnosti Crnogorske pravoslavne crkve, ali i iščekivanje sudskog epiloga u slučaju “državni udar” i sve lošiji odnosi Crne Gore i Srbije, koja je ključni partner Rusije na Balkanu.