Miješanje Kremlja u izborne procese se javlja u dosta različitih oblika širom svijeta. U nekoliko nedavnih izbornih procesa u Evropi vidjeli smo razne taktike ometanja, uključujući lične napade, operacije hakovanja i curenja informacija, lažne narative, intenziviranje sentimenta, sajber napade itd. Među ovim metodama manipulisanje informacijama je naročito upečatljiva taktika. Ozloglašeni akteri preferiraju tehnike manipulisanja informacijama jer su efikasne i nisu skupe. Kako su se taktike Kremlja razvijale, razvijalo se i istraživanje njihovih djelokruga i uticaja. Prikupili smo neke cifre i podatke sa nedavnih evropskih izbora i referenduma koji prikazuju djelokrug ove prijetnje.

Uobičajene taktike manipulisanja informacijama

  • Prokremljevski akteri koriste raznovrsne taktike manipulisanja informacijama kako bi uticali na izbore. S jedne strane, oni promovišu određene narative dezinformisanja – kad je riječ o Kataloniji, na primjer – narativ da su Španija i Evropa u dubokoj krizi – i pokušavaju da intenziviraju negativni sentiment koji je već prisutan u diskusijama.
  • U drugim slučajevima, na primjer, kod parlamentarnih izbora 2017. u Njemačkoj posrednici se udružuju sa određenim kandidatom ili političkom partijom i nastoje povećati javnu podršku za njih. U međuvremenu, uoči parlamentarnih izbora 2018. u Italiji, prokremljevski akteri su pokušali da intenziviraju antimigracione poruke i uspješno ih rasprostrane prvenstveno kroz antiimigracione zajednice.
  • Najzad, još jedna uobičajena taktika je da se stvori haos i opšta konfuzija tako što će propagirati kontradiktorne narative i jedne i druge strane političkog spora, kao što je bio slučaj sa referendumom za Bregzit 2016. godine. Iako je Kremlj izričito promovisao kampanju za izlazak iz Unije, Tviter nalozi koji su povezani sa Rusijom su zapravo širili narative i za Bregzit i protiv njega pred sam referendum.

Intenziviranje uz pomoć botova

  • Istraživanje pokazuje da automatski botovi na društvenim mrežama igraju značajnu ulogu u miješanju u izborne procese. Na primjer, botovi doprinose enormnom širenju poruka usmjerenih protiv EU na društvenim mrežama u Britaniji.
  • Botovi su činili jednu trećinu naloga koji su širili vodeće prokremljevske narative tokom nezvaničnog referenduma u Kataloniji.

Manipulisanje tradicionalnim medijima

  • Dopunjujući taktike društvenih mreža, prokremljevski akteri se oslanjaju na manipulisanje tradicionalnim medijima, tako što plasiraju dezinformacije i obmanjujuće narative uz pomoć prokremljevskih medija. Ove narative onda preuzimaju drugi mediji i tako postepeno postaju legitiman mejnstrim.
  • Ovaj pristup je bio efikasan u nekoliko slučajeva: članci koje su objavljivali RT i Sputnik su najviše bili preuzimani u Španiji u vrijeme nezvaničnog referenduma u Kataloniji. Štaviše, RT i Sputnik su se kotirali među prvih 3% najuticajnijih medija u Italiji uoči državnih izbora 2018. godine.

Tokom prosječnog radnog dana, jedan minut može izgledati zanemarivo. Ako imate sreće tih 60 sekundi može biti dovoljno da napišete kratki mail, uzmete kafu ili za kratki razgovor s kolegom.

Međutim, kada je riječ o internetu,  mnogo toga se može desiti u samo 60 sekundi, pokazuju podaci koje je objavio Visual Capitalist. Jednostavno rečeno, broj akcija upakovanih u samo 60 sekundi je nevjerovatan.

Iz godine u godinu, sve više i više ljudi ima pristup internetu, što doprinosi njegovoj dinamičnosti i rastu brojki na dnevnom nivou. To se najbolje razumije kroz direktno poređenje podataka za ovu i prethodnu godinu.

Članak je preuzet sa Radio Slobodna Evropa

Kako kompanija nastavlja da snažno reaguje na mrežu trolova koji pokušavaju da manipulišu javnim mnjenjem u drugim zemljama, iz Fejsbuka su 26. marta izjavili da je izbrisano više od 2.600 lažnih stranica i naloga koji su povezani sa Rusijom, Iranom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom.

Šef odjeljenja za sajber bezbjednost u Fejsbuku, Natanijel Glečer, rekao je da je uklonjeno  1.907 grupa, stranica i naloga povezanih sa Rusijom zbog spamovanja, koje je uključivalo sadržaj povezan sa ukrajinskim vijestima i politikom, i to pred Predsjedničke izbore u Ukrajini zakazane za 31. mart.

Rekao je da je sadržaj vezan za Ukrajinu obuhvatao objave o aktuelnom sukobu na istoku Ukrajine, lokalnoj i regionalnoj politici; ukrajinskom patriotizmu; pitanju izbjeglica; ukrajinskoj vojsci; situaciji na Krimu; korupciji.

Glečer je rekao da su mali broj stranica povezanih sa Rusijom vodili pojedinci koji su djelovali na koordinisan neautentičan način.

Natanijel Glečer, šef odjeljenja za sajber bezbjednost u Fejsbuku

Farma trolova

Ovo je izraz koji se koristi u Fejsbuku da bi se opisala manipulativna taktika na društvenim mrežama, kojom se, kako kažu, služila ozloglašena ruska farma trolova, Agencija za istraživanje interneta, da bi pokušala da utiče na Predsjedničke izboje u SAD 2016. godine.

Stalno radimo na otkrivanju i zaustavljanju takvih aktivnosti, zato što ne želimo da se naše usluge koriste kako bi se manipulisalo ljudima, izjavio je Glečer 26. marta.

Ovakve stranice i naloge uklanjamo na osnovu aktivnosti, a ne sadržaja koji se postavlja, rekao je Glečer. U svim slučajevima, ljudi iza ovih radnji koordinisali su jedni sa drugima i koristili su lažne naloge da bi se lažno predstavili.

Glečer je rekao da iskorijenjavanje ovakvog vida zloupotrebe predstavlja stalni izazov zato što su ljudi koji su za to odgovorni odlučni i dobro finanancijski podržani.

Iz Fejsbuka nisu objavili na koga sumnjaju da finansira nedavno izbrisanu mrežu trolova stranica i naloga iz Rusije, navodeći da sada mnogo sofisticiranije skrivaju svoj identitet nego što je to radila Agencija za istraživanje interneta 2016. godine.

Svi zajedno, nedavno obrisani ruski trolovi činili su samo 64 pojedinačna naloga na Fejsbuku. Obuhvatali su i 1.757 grupa na Fejsbuku i 86 stranica na Fejsbuku i njegovoj Instagram mreži.

Glečer je rekao da se više od 1.7 miliona naloga na Fejsbuku priključilo jednoj ili više malicioznih grupa povezanih sa Rusijom i da je oko 50.000 naloga zapratilo jednu ili više sumnjivih stranica takođe povezanih sa Rusijom.

Glečer je rekao da nikakv novac za reklame nije mogao da se poveže sa nedavno izbrisanim nalozima vezanim za Rusiju, za razliku od 2016. godine kada su nalozi koji su bili povezani sa Agencijom za istraživanje interneta platili za oglašavanje na Fejsbuku.

Iz Fejsbuka, 26. marta, rekli da 513 stranica ili naloga, koji su nedavno uklonjeni zato što su bili trolovi, predstavljaju dio višestrukih mreža povezanih sa Iranom.

Djelovali su na teritoriji Egipta, Indije, Indonezije, Izraela, Italije, Kašmira, Kazahstana, odnosno dalje preko Bliskog istoka i Sjeverne Afrike“, rekao je Glečer.

Predstavljali su se kao lokalno stanovništvo i izmišljeni mediji, često koristeći lažne naloge –  i oponašali su prave političke grupe i medijske organizacije, rekao je Glečer dodajući da su stranice povezane sa Iranom iskopirale rusku taktiku farme trolova zvanu lažno povećavanje.

To se dešava onda kada lažni nalozi sarađuju sa nalozima ljudi koji koriste njihova prava imena da bi zatrpali veb-forume objavama čiji je cilj manipulisanje javnom diskusijom na internetu.

Objavljivali su vijesti o aktuelnim događajima i često su mijenjali svrhu i preuveličavali sadržaj sa iranskih državnih medija, rekao je Glečer.

Koordinisane neautentične aktivnosti

Teme koje su koristile iranske manipulativne kampanje na društvenim mrežama obuhvatale su sankcije uvedene Iranu, tenzije između Indije i Pakistana, sukobe u Siriji i Jemenu, terorizam, tenzije između Izraela i Palestine, pitanja islamske religije, indijsku politiku i nedavnu krizu u Venecueli, rekao je Glečer.

Iz Fejsbuka su rekli da su na Balkanu uklonili 212 stranica, grupa i naloga zbog koordinisanih neautentičnih aktivnosti koje potiču iz Sjeverne Makedonije i Kosova.

Obuhvatali su i 40 grupa ili stranica i 172 lažna pojedinačna profila koji su od oktobra 2013. godine preko marta 2019. godine potrošili oko 5.800$ na oglašavanje.

Pojedinci iza ove aktivnosti koristili su lažne naloge da bi upravljali stranicama koje dijele opšti sadržaj, nevezan za državna pitanja, poput astrologije, poznatih ličnosti i savjeta za ljepotu, kaže Glečer.

Ali jedan primjer političkog sadržaja koji je podjeljen među temama zdravlja bila je objava na engleskom jeziku usmjerena protiv takozvanih preostalih ministara u britanskoj vladi, prije britanskog referenduma o Bregzitu 2016. godine.

Oni su takođe vodili mali broj stranica tvrdeći da su političke zajednice u Australiji, Ujedinjenom kraljevstvu i SAD – i objavljivali su o religijskim i političkim temama poput nacionalizma, islama i političkih aktera, rekao je.

Iako su pokušali da se lažno predstave, otkrili smo da su ove stranice, grupe i nalozi povezani sa jednom mrežom pojedinaca koji djeluju iz Sjeverne Makedonije i sa Kosova, rekao je Glečer.

Pratioci oko 685.000 naloga širom svijeta pratili su jednu ili više ovakvih izbrisanih stranica kojima se upravlja iz Sjeverne Makedonije i sa Kosova, rekao je.

Iako su izbrisane mreže trolova povezane sa Rusijom, Iranom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom sve koristile slične taktike da bi pokušali da manipulišu javnim mnjenjem u drugim zemljama, Glečer je rekao da iz Fejsbuka nisu našli nikakve veze između niza njihovih aktivnosti.

Nakon izbijanja epidemije boginja na sjeverozapadu SAD-a, ali i odluke YouTube-a da u martu ukloni reklame koje podržavaju stavove protiv vakcinisanja djece,  Facebook, koji se našao na udaru kritika da nije preduzeo ništa protiv teoretičara zavjere i antivakcionih narativa, je odlučio da zaustavi širenje lažnih vijesti o vakcinama.

Oni to namjeravaju učiniti tako što će odbijati oglase s lažnim informacijama, neće prikazivati ili preporučivati stranice u News Feedu koji pridonose problemu i suprotstavljaće se lažnim vijestima s činjenicama sa relevantnih adresa kao što je Svjetska zdravstvena organizacija.

Facebook je u četvrtak, 8. marta objavio planove koje će realizovati kako bi zaustavili širenje lažnih informacija o vakcinama, ali i anti-vakcionih narativa na svojoj platformi.

Kako navodi zvaničnica kompanije, Monika Bickert, Facebook će započeti implementaciju kroz određene korake:

  • Smanjiće rangiranje i pozicioniranje grupa i stranica koje šire dezinformacije o vakcinaciji u News Feed-u i Search-u. Te grupe i stranice neće biti uključene u preporučene stranice.
  • Kada naiđemo na reklame koje sadrže dezinformacije o vakcinama, mi ćemo ih odbaciti. Takođe smo uklonili povezane ciljne opcije, kao što su „kontroverze o vakcinama“. Za  marketinške naloge koji nastave da krše našu politiku preduzećemo mjere, kao što su onemogućavanje marketinškog naloga.
  • Neće prikazivati ili preporučivati sadržaj koji sadrži dezinformacije o vakcinaciji na Instagramu ili prilikom hashtag pretrage.
  • Istraživaće načine za razmjenu edukativnih informacija o vakcinama kada ljudi naiđu na dezinformacije na ovu temu.

Vodeće zdravstvene organizacije, kao što su Svjetska zdravstvena organizacija i američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (Centers for Disease Control and Prevention), javno su identifikovali lažne vijesti o vakcinama koje se mogu provjerit. Ako se takvi narativi budu pojavljivali na Facebooku, oni ce preduzeti mjere protiv njih.

Kako se navodi, ako grupa ili administrator stranice postavi ovakvu dezinformaciju, Facebook će  isključiti cijelu grupu ili stranicu iz preporuka, smanjiće pozicioniranje i rangiranje tih grupa i stranica u News feed-u i Search-u  te odbaciti te iste lažne postove.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je popis najvećih prijetnji po ljudsko zdravlje u 2019. godini, a osim ebole i drugih opasnih bolesti na listi su se našli i protivnici vakcinisanja, koji su proglašeni jednom od najvećih opasnosti za ljudsko zdravlje, jer se zbog njih vraćaju bolesti koje su bile gotovo iskorijenjene. 

Globalni internet se i dalje fragmentira. Vlade naročito koriste svoj uticaj kako bi oblikovale načine na koje nas digitalne kompanije, tržišta i prava povezuju na mreži. Ova nova forma realpolitike, koja se naziva „digitalna politika”, je vrsta taktičkog priručnika u nastajanju, o tome kako vlade koriste svoje političke, regulatorne, vojne i komercijalne moći za projektovanje uticaja na globalnim, digitalnim tržištima.

DIGITALNA SUPER SILA

Zemlja koja želi da oblikuje Internet po svom nahođenju, koristeći sve oblike moći koje može, od zakona do tržišta.

KINA

Digitalni uticaj Kine je proizvod centralizovane sile i dosega Vlade, i kao suverenog i kao tržišnog aktera. Digitlna infrastruktura Kine, koja uključuje provlačenje sadržaja kroz filtere, cenzurisanje, nadzor, plaćene Vladine komentatore i druge metode, odavno predstavlja protivtežu dominantnom globalnom internetu. U ranoj istoriji interneta Vlada Kine je postala svjesna dvostrukog potencijala u podsticanju ekonomskog rasta i socijalnog neslaganja, i donijela je propise za kontrolu optičkih kabala i sadržaja. Kina koristi jedne od najpreciznijih mehanizama za cenzuru i kontrolu, uključujući algoritme za pretraživanje ključnih riječi, ljudske cenzore i sada alate za prepoznavanje slika. Vlada je, čak izvan tehničkih kapaciteta, metodološki koristila zakone koji su donešeni kako bi se ograničile glasine i hapsili ljudi na osnovu njihovih onlajn aktivnosti, dok su registracije pod pravim imenom i onlajn kreditni sistemi osigurali mogućnost da se povežu onlajn radnje sa oflajn identitetom.

U proteklim godinama Kina je konstantno izvozila ovaj model zahvaljujući inicijativi Informatički put svile – Vladinom naporu da izveze ključne infrastrukture kao što su optički kablovi, alati za nadzor, tehnologije povezane sa vještačkom inteligencijom i hardver, državama koje bi ih primile. S obzirom na to da se skoro čitav svijet, koji se oslanja na zapadnjački Internet, suočava sa krizom  dezinformacija u digitalnom svijetu, kineska Vlada je bila domaćin na obukama i konferencijama organizovanim kako bi se prenijelo znanje drugim državama o ovim tehnikama kontrole – i stoga njene vizije onoga kako Internet treba da funkcioniše. Nacionalna informativna mreža Irana, o kojoj će se govoriti detaljnije u daljem tekstu, je jedan od rezultata ovog napora.

TAKTIKE KOJE KORISTI: računarski napadi, digitalni identitet, nadzor, nacionalistička platforma, kontrola infrastrukture, manipulacija sadržajem, digitalne usluge, lokalizacija podataka, regulatorni zahtjevi, finansijski podsticaj.

SAD

Sjedinjene Američke Države predstavljaju prvobitni hegemon interneta, mada, ad hoc polako gube tu ulogu. Od svih najvećih svjetskih sila, SAD ima digitalnu strategiju koja se umnogome oslanja na privatna tržišta, sa ciljem da pokaže svoju dominaciju, utisne svoju jurisdikciju međunarodnoj infrastrukturi i ostvari dobit. Američke kompanije su zadugo uživale globalnu dominaciju, dovoljno da stvore pet svjetskih najvećih kompanija (Alphabet, Amazon, Apple, Facebook i Microsoft). Kao rezultat toga, američka internetska politika je bila izuzetno orijentisana na tržište, čak i prije pritiska sadašnje  administracije za deregulaciju usred istorijske vertikalne integracije. Rani uspjeh Amerike na tržištu je takođe ono što ju je stavilo u poziciju da postane instrumentalni dio suštinskih standarda i upravnih organa, uključujući ICANN, World Wide Web Consortium i Unicode Consortium.

Nacionalni trend u Sjedinjenim Državama usmjeren je ka protekcionizmu, konsolidaciji političke moći i institucionalnoj konfuziji. Na federalnom nivou, izvršna grana vlasti ukida propise koji se tiču osnovne zaštite potrošača, kao što je neutralnost mreže, i pritom prijeti reaktivnom, politički motivisanom regulatornom kaznom. Kongres je do sada izbjegavao vrstu zakonodavne infrastrukture koja se pojavljuje na globalnom nivou, kao što je zaštita podataka ili zakon o privatnosti, čime se destabilizuju pokušaji usklađivanja tržišta sa zajedničkim standardima. Pojedine države ulaze u taj vakuum i same donose politike. Na primjer, u Kaliforniji je nedavno donešen zakon o privatnosti, u Ilinoisu je odlučeno da može da se naplaćuje porez na prodaju usluga interneta, a u Vermontu su doneseni zakoni o  podacima brokera. Odsustvo jasnog, koherentnog pristupa upravljanju internetom, kao i propisa prijeti da uguši dominaciju SAD i ostavlja prostor nizu drugih zemalja da se takmiče sa svojim digitalnim političkim filozofijama i pristupima. Prethodni pristup zasnovan na tržištu  mogao bi da bude erozivan u suočavanju sa stranim izazovima. Dok Kina, kao njen glavni rival, svoju moć ispoljava van svojih granica kroz kompanije koje su povezane sa državom, SAD ide ka tome da blokira pristup na tržište svojih saveznika i cilja kineske firme. U budućnosti će možda biti donesen stroži propis, s obzirom na to da onlajn bezbjednost postaje sve više zabrinjavajuća. Zemlja koja se nekad smatrala kao zemlja koja postavlja pravila, završiće na kraju baveći se više odbranom svojih digitalnih granica nego uspostavljanjem globalnih standarda.

TAKTIKE KOJE KORISTI: računarski napadi, digitalni identitet, nadzor, nacionalistička platforma, kontrola infrastrukture, manipulacija sadržajem, digitalne usluge, lokalizacija podataka, regulatorni zahtjevi, finansijski podsticaj.

DIGITALNI INFLUENSER

Jedna od mnogih sila koja teži da upravlja internetom onako kako ona želi, i da možda jednog dana postane super sila.

BRAZIL

U 2014. godini zemlja je osnovala Brazilski okvir za građanska prava na Internetu, u portugalskom poznat kao Marco Civil, a u avgustu ove godine donesen je zakon o Opštoj zaštiti podataka, po uzoru na Rezoluciju Evropske Unije o Opštoj zaštiti podataka. Zakon je donesen u burnom, tranzicionom periodu brazilske politike, a postavlja se pitanje da li će predsjednik koji stupa na dužnost Jair Bolsonaro sprovesti zakon kao što je planirano do februara 2020. godine.

Brazilska digitalizacija je takođe imala svojih izazova: izbori u Brazilu su otkrili WhatsApp kao ključno bojno polje za kampanje i dezinformacije, sa navodima da je Bolsonarova kampanja naročito imala koristi od plaćenih operativaca koji su preplavili privatne mreže porukama. Ovo reflektuje novu taktiku uticaja koja je, pod prethodnom administracijom, uključivala često gašenje WhatsApp-a i planirana gašenja Facebook-a, a koja su pravdana regulativom Marco Civil. Država je investirala dosta u infrastrukturu optičkih vlakana, kako lokalno tako i u inostranstvu, kako bi poboljšala svoj položaj u globalnoj digitalnoj sferi.

TAKTIKE KOJE KORISTI: računarski napadi, nacionalistička platforma, nadzor, kontrola infrastrukture, lokalizacija podataka, regulatorni zahtjevi.

EVROPSKA UNIJA

Evropska Unija ima konstruktivniji pristup upravljanju internetom, tako što gradi konsenzus u nizu suverenih interesa i djeluje skoro kao sindikat. Za razliku od Kine ili Sjedinjenih Država, Evropska Unija ne izvozi internetsku politiku preko svojih kompanija; već to radi kroz pregovarački pristup sa svojim potrošačima, kako sa platformskim kompanijama tako i sa suverenim. Moć Evropske Unije je, primarno, proizvod veličine njenog tržišta i njenog fokusa na dogovoreni kompromis. Dok je Regulativa EU o Opštoj zaštiti podataka regulativa o kojoj se najviše raspravlja, njen najuticajniji propis je Konvencija 108 koju je donio Savjet Evrope. Prema naučnim analizama, Konvenciju 108 je usvojilo, direktno ili indirektno, više od 120 zemalja, čime je postala najbliskija običajnom međunarodnom zakonu o privatnim podacima.

Dok EU teži da postane najuticajniji kreator internetske politike, svoj pristup fokusira na stabilnost i harmonizaciju kao osnovne prijedloge vrijednosti. Model EU je najprimjenjiviji, mada se takođe umnogome oslanja na snagu svojih regulatornih institucija i na sposobnost da projektuje jurisdikciju na međunarodne tehnološke kompanije, na koje se primjenjuje u manjoj mjeri.

TAKTIKE KOJE KORISTI:  digitalni identitet, nacionalistička platforma, nadzor, manipulacija sadržajem, digitalne usluge, lokalizacija podataka, regulatorni zahtjevi, finansijski podsticaj.

RUSIJA

Rusija je ima nesrazmjeran uticaj u digitalnoj politici zbog svoje agresivne upotrebe obavještajne taktike, koja se prenosi na digitalni nivo, u cilju ostvarivanja političkih ciljeva. Ranije ove godine ruska Agencija za istraživanje interneta postala je globalno prepoznatljivo ime nakon što je američki specjalni branilac podigao optužnicu protiv 12 operativaca iz Rusije zbog optužbi za širenje dezinformacija tokom izbora 2016. godine. Agencija za istraživanje interneta, čije aktivnosti traju već godinama u Rusiji i post-sovjetskim državama, unajmljuje oko 1000 ljudi sa zadatkom da kreiraju blogove i šire meme i poruke, sa opštim ciljem da povećaju društveno neslaganje na internetu, koristeći postojeća pitanja koja izazivaju društveno nezadovoljstvo. Samo na Tviteru ruske aktivnocti potiču sa 3,841 naloga, a vjeruje se da je Agencija umiješana i u manipulaciju onlajn medijima u Ukrajini.

Kod kuće, Vlada podstiče domaći ekosistem aplikacija, u koje spadaju Vkontakte (društvenu mrežu) i Yandex (pretraživač), uspostavljajući mehanizme za cenzuru i nadzor kako bi kontrolisala govor na internetu. Kako bi poboljšala onlajn diskurs, vlada zahtijeva od popularnih blogera da se registruju u državi, te su stoga odgovorni za ideje o preciznosti koje definiše Vlada.

TAKTIKE KOJE KORISTI: računarski napadi, nacionalistička platforma, nadzor, manipulacija sadržajem kontrola infrastrukture, digitalne usluge, lokalizacija podataka, regulatorni zahtjevi.

INDIJA

Kao najveća demokratija u svijetu, India ima pristup upravljanju internetom koji se  najviše fokusira na učvršćivanje nacionalne moći i dostupnosti tržišta, što se pokazalo kao efikasna strategija kad se uzme u obzir veličina tržišta. U 2016. nacionalna Vlada Indije je uvela Aadhaar biometrijski identifikacioni sistem kao kamen temeljac angažovanja u javnim službama. Aadhaar je već dostigao zapanjujućih 1,22 milijarde ljudi, i time postao globalno mjerilo za sisteme digitalnog identifikovanja, dok se istovremeno bavi pitanjima osnovnih prava i bezbjednosti, s obzirom na više prijavljenih upada. Nedavna presuda Vrhovnog suda nametnula je do sada neka od najvećih ograničenja za podatke Aadhaara, spriječavajući privatne kompanije da traže kao uslugu detalje o identifikaciji. Na sreću ili nesreću, Aadhaar je jedan od najvećih socio-tehničkih standarda na svijetu, osnova za digitalnu viziju koju promoviše indijska vlada i model za druge vlade koje razmatraju biometrijske sisteme za evidenciju građana.

TAKTIKE KOJE KORISTI: digitalni identitet, nacionalistička platforma, nadzor, manipulacija sadržajem, kontrola infrastrukture, digitalne usluge, lokalizacija podataka, regulatorni zahtjevi, finansijski podsticaj.

NACIONALISTA (KONSOLIDATOR)

Zemlja koja koristi internet kako bi ojačala nacionalnu  kontrolu, bilo putem cenzure ili putem nadzora.

KAMERUN, KUBA, EGIPAT, MAKEDONIJA, MALEZIJA, MEKSIKO, SJEVERNA KOREJA, PAPUA NOVA GVINEJA, FILIPINI, TANZANIJA I UGANDA

NACIONALISTA (PROJEKTOR)

Zemlja koja koristi internet kako bi povećala svoj status na međunarodnom planu, bilo da privlači investicije ili da preoblikuje svoj diplomatski imidž.

AUSTRALIJA, AUSTRIJA, ESTONIJA, IRAN I ANTARKTIK

Članak je preuzet sa Foreign Policy. Kompletna verzija se može ponaći na: foreignpolicy.com

Temelje profesionalnog novinarstva, makar onakvog kakvog ga baštini zapadna civilizacija, uzdrmala je priča o Klasu Relocijusu, sad već bivšem novinaru njemačkog Špigla (Der Spiegel). Ugled čuvenog njemačkog nedjeljnika, koji je građen čitavih sedam decenija, narušen je kada se saznalo da je njihov novinar fabrikovao, pa čak i izmišljao informacije i sagovornike u svojim tekstovima.

ŠTA ZNAMO?

Gotovo svi domaći, regionalni i svjetski mediji pisali su o slučaju novinara Klasa Relocijusa koji je, i po sopstvenom priznanju, fabrikovao informacije, izmišljao ili uljepšavao izjave i citate u makar 14 svojih tekstova koje je objavio njemački Špigl. On je u ovaj, jedan od najuticajnijih štampanih medija u Njemačkoj, ušao 2011. godine kao tzv. freelancer (honorarac). U ovom periodu objavio je gotovo 60 tekstova kojima je zavrijedio pažnju svjetske javnosti koja je bila oduševljena dometima njegovog istraživačkog duha. Zahvaljujući svom pisanju dobio je nekoliko prestižnih nagrada od kojih se izdvajaju one za novinara godine koje su mu dodijelili američki CNN 2014. godine i njemački Reporterpreis prije samo mjesec dana.

Klas Relocijus sa nagradom CNN-a, izvor: NBCnews.com

Internom istragom, uz iznešene sumnje nekoliko novinara koji su radili sa Relocijusom, uredništvo Špigla je utvrdilo da je on lažirao informacije u tekstu o gradnji zida između Amerike i Meksika navodeći da je vidio grafit  u Minesoti na kojem piše Meksikanci, nijeste poželjni ovdje. Takođe, sumnja se i u istinitost tekstova o zatvoreniku Muhamedu Bavaziru koji je odbio da napusti zatvor Gvantanamo i onih o bratu i sestri iz Alepa koji žive na ulicama Turske. Ova posljednja priča koštala ga je i krivične prijave, pod sumnjom da je preko ličnog naloga elektronske pošte slao upute za donacije za ovo dvoje djece, koje su završavale na njegovom privatnom računu. Sumnja se i da je ličnost djevojčice izmišljena.

KOJE SU POSLJEDICE?

Prije svega poljuljano je uvjerenje u sve etičke aspekte novinarstva, odgovornost za napisano, odgovornost prema čitaocima i vjera u istinu. Postavlja se pitanje koji razlozi su naveli proslavljenog novinara da fabrikuje ionako dramatične i teške životne priče, da izmišlja izjave, sagovornike, ličnosti? Rekli bismo ništa drugo nego zaslijepljenost globalnom težnjom za eksluzivitetom u izvještavanju. Brzina koju nameće ustrojstvo medija u 21. vijeku na ispit stavlja uvriježene postulate novinarske etike, gdje pišimo istinito o istini u interesu cjelokupne zajednice nije primarno. Nametnuti tempo izvještavanja koji favorizuje brzinu nauštrb kvaliteta, ostavlja sistem potpuno nezaštićenim za ovakve vrste zloupotreba i prevara.

Jaegers Grenze jedan od tekstova koji imaju fabrikovan sadržaj

Ovo je, takođe, udar za demokratiju u cjelini. Živimo u vremenu krize informacije i krize vijesti, koje posljedično utiču na perspektive demokratije i paralelno se dešavaju sa procesima bujanja novih medija, procesima postdemokratije i postpolitike. Onlajn mediji su promijenili profesionalne standarde, objektivnosti više nema, publika više nije pasivni primalac informacija, već građani sami traže informacije usljed nepovjerenja u medije, osnivaju alternativne medije, a onda se pojavljuju “čudne nove forme” poput lažnih vijesti. Sama definicija  ovog fenomena protivrječi profesionalnim standardima jer je vijest istinita ili nije vijest. Lijeni objektivizam se ogleda u tome da dok lažna vijest i dezinformacija otrče maraton, novinar još nije krenuo sa cilja, što znači da tradicionalni medij još uvijek spava ušuškan i nema informaciju da je maraton uopšte organizovan.

Kako će mediji ponovo izgraditi povjerenje javnosti u kvalitetno novinarstvo, biće glavno pitanje u narednim godinama, i to ne samo za akademike i studente koji analiziraju masovne komunikacije, veći za one koji svojim činjenjem i izvještavanjem o učinjenom pokušavaju da oblikuju stavove građana, dakle i institucije u demokratskim društvima. Informativna kriza je ona koja se dotiče perspektive demokratije i potresa njene temelje. Porast propagande, govora mržnje, populizma, širenja dezinformacija i lažnih vijesti,  ali i samokritične politike sa ekstremističkom oštricom koja ugrožava stabilnost i mir u zemlji i inostranstvu, karakteristike su vremena u kojem živimo.

U narednom periodu izazov će biti i jačanje javne svrhe novinarstva i pomoći medijima u povezivanju sa građanima na efikasniji način. Ova egzistencijalna kriza zahtijeva, prije svega, novinare koji se vraćaju postulatima svog zanata i izvještavaju  na način koji je blizak publici. Rješenja moraju biti pronađena i za krizu finansiranja novinarstva od javnog interesa. Ona zahtjeva političku volju da se ulaže u otvorene, povezane i pluralističke sisteme komunikacije. Potrebno je više investicija u kvalitetne informacije i radnje u borbi protiv mržnje, rasizma, dezinformisanja i netolerancije; više resursa za istraživačko izvještavanje; više povezanosti sa etičkim vrijednostima u upravljanju i rukovođenju medijima.

U vrijeme ekspanzije popularnosti društvenih mreža tradicionalni mediji moraju prigrliti društvene mreže u cilju odbrane istine, i širenja provjerenih i pouzdanih informacija. Ono što grupa istomišljenika može sa neprovjerenom informacijom učiniti na društvenim mrežama u vrlo kratkom periodu, tradicionalno ustrojeni mediji ne mogu lako ispraviti.

„Elektronski autizam“ stvara privid komunikacije, stvara čitaoca, koji u tom prividu, vjeruje, a onda i širi neprovjerne informacije, često nesvjesno stvarajući dvostruki lažni narativ za čije dešifrovanje je potrebna koordinisana akcija vođena istinitim izvještavanjem. Izlaz je u snažnom zagovaranju saradnje, medijske i informatičke pismenosti, u borbi protiv različitih oblika neravnopravnosti, ali i na kritici jednoumlja, dezinformisanja i populizma.

Članak je preuzet sa Foreign Policy

Putin traži od vojnika da prestanu da otkrivaju tajne njegovog ratovanja iz sjenke na svojim stranicama na društvenim mrežama.

Početkom 2015. godine ukrajinski proruski separatisti porazili su državne snage u gradu Debaljcevo u velikoj borbi koja se činila da dokazuje nešto u vezi balansiranja snaga u sukobu: pobunjenički šljam mogao je da se suoči sa državnom konvencionalnom vojskom sam i da je porazi.

Kasnije se, pak, ispostavilo da su ruske trupe koje su raspoređene u toj oblasti pomagale separatistima da poraze ukrajinske snage – činjenica koju je ruski predsjednik Vladimir Putin pokušao da sakrije. Kako je tajna razotkrivena? Ruski vojnici koji su učestvovali u sukobima postavili su detalje borbe na društvene mreže.

Sada, četiri godine kasnije, Rusija je donijela zakon kojim se zabranjuje vojnim licima da postavljaju fotografije, videe i geolokaciju na internetu. S obzirom na to da su ruske snage sve više uključene u tajne kampanje daleko od kuće, ideja je da se spriječi odavanje detalja ovih ratovanja iz sjenke.

Međutim, istraživači koji su pratili kretanja ruskih trupa koristeći javno dostupne materijale i društvene mreže, tvrde da nove mjere vjerovatno neće prikriti manevre Kremlja.

Ruski vojnici uglavnom su moderni. Oni vole društvene mreže. Neće odustati od njih u potpunosti, rekao je Kiril Mikhailov, istraživač u Timu za obavještajne sukobe, koji je objavio izvještaje o aktivnostima ruskih trupa u Ukrajini i Siriji.

Mikhailov je dodao da po poslednjim izvještajima pripadnici ruskih trupa imaju po dva telefona – jedan da predaju komandantu, a drugi da zadrže za sebe.

Prateći kretanja ruskih bataljona sa društvenih mreža tokom godina postalo je hobi novinarima i istraživačima. Godine 2015, u dokumentarcu Selfie Soldiers VICE u produkciji News, izvjestilac Simon Ostrovski je pratio ruskog vojnika sa ratišta u istočnoj Ukrajini do njegovog rodnog grada u Sibiru. Tada je ruska Vlada demantovala da tu ima ruskih vojnika koji se bore u toj oblasti.

Ostrovski je rekao da je bio iznenađen što je ruskom Parlamentu trebalo toliko da postane svjestan problema. Kao i Mikhailov, on je sumnjao da će ta mjera imati puno efekta.

Mislim da je jako teško kontrolisati ponašanje grupe ljudi, koji su većinom tinejdžeri, rekao je.

Čak i ako bi ruski komandanti mogli da primijene zakon o vojnicima, pozornice na koje su raspoređeni često vrve od pametnih telefona – kojima upravljaju civili ili mediji sa simpatijama Kremlja.

Istraživači su koristili razne snimke kako bi, na primjer, pratili raketu koja je oborila malezijski avion MH370 2014. godine, a koja je iz Rusije stigla u Ukrajinu. Takođe, u Siriji su istraživači koristili video sa RT kanala, koji finansira država, kako bi dokumentovali korišćenje kasetne municije od strane ruske vojske.

Čak iako sami vojnici ne postavljaju ništa onlajn vezano za njihove aktivnosti, njihove porodice to često čine, naročito ako su im sinovi poginuli u nekom nepriznatom sukobu. Putin je 2015. godine preinačio dekret koji je donijet o smrti vojnika, za vrijeme rata ili mira, u državnu tajnu.

Obično najbolja informacija koju dobijete ne dolazi od vojnika, već od ljudi iz njihove blizine, rekao je Aric Toler, vodeći istraživač Eurasia za Belingket grupu koja radi sa javno dostupnim podacima.

Upravo je protekle nedelje Belingket identifikovao trećeg ruskog obavještajnog operativca za koga se vjeruje da je umiješan u pokušaj ubistva Sergeja Skripala, bivšeg ruskog špijuna.

Još jedan izazov u pojačavanju tajnosti ruskih vojnih operacija jeste sve veći oslonac na privatne vojne kompanije, rekao je Ostrovski, koje se sve više angažuju u misijama uprkos tome što je to nezakonito prema zakonu Rusije.

Pripadnici ruskih privatnih vojnih kompanija su raspoređeni u nekoliko ratnih zona širom svijeta, uključujući i istočnu Ukrajinu. Često uključene u visokorizične, mutne operacije, grupe rade po nalozima oligarha naklonjenih Kremlju, dajući Moskvi glazuru u vidu vjerodostojnog poricanja.

Reuters je prošlog mjeseca izvijestio da je 400 zaposlenih u Wagneru, ruskoj privatnoj vojnoj kompaniji, raspoređeno u Venecueli kako bi zaštitili predsjednika Nikolasa Madura.

Jedna trećina ruske vojske sastoji se od regruta. Dok je jedna godina služenja vojnog roka obavezna za muškarce od 18 do 27 godina, skoro polovina potencijalnih regruta u zemlji pronalazi način da se regrutuje, većinom pribjegavajući podmićivanju. Vojska je poznata po brutalnom maltretiranju novih regruta, uključujući premlaćivanje, seksualno zlostavljanje i porobljavanje, ali čini se da su se incidenti smanjili poslednjih godina.

Najveća razlika će najvjerovatnije biti u tome što će ljudi koristiti pseudonime onlajn, rekao je Toler, istraživač Belingketa, misleći na novi zakon.

Microsoft, svjetski softwarski gigant saopštio je da je otkrio seriju sajber napada hakera povezanih sa Rusijom čija su meta bile demokratske institucije, think-thankovi i neprofitne nevladine organizacije u Evropi, naglašavajući opasnost od mogućeg miješanja u majske izbore za Evropski parlament.

Kako su naveli iz Microsofta, napadi su se dogodili u periodu između septembra i decembra, a mete su bile zaposleni u Njemačkom savjetu za vanjske poslove, potom evropske kancelarije Aspen instituta i German maršal fonda, objavljeno je na web sajtu kompanije.

Navodi se da su aktivnostima targetirani nalozi više od 100 zaposlenih u Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Rumuniji i Srbiji. Napadi su otkriveni preko Microsoftovog obavještajnog centra za prijetnje i Jedinice za digitalni kriminal, saopštila je kompanija.

Mnogi napadi potiču od Strontiuma, jedne od najstarijih grupa za sajber špijunažu, koja je ranije povezivana sa ruskom vladom.

Strontium je takođe poznat pod imenima APT28, Fancy Bear, Sofancy i Pawn Storm sve u zavisnosti kako ih etiketiraju različite bezbjednosne firme i vladini zvaničnici.

Firma za sigurnost CrowdStrike navodi da ova grupa sarađuje sa ruskom vojnom obavještajnom službom, poznatom pod imenom GRU.

Microsoftova služba za sigurnost AccountGuard (Čuvar naloga) će biti proširena na 12 novih tržišta u Evropi uključujući u Njemačkoj, Francuskoj i Španiji, da bi pomogli korisnicima u obezbjeđivanju naloga, navela je kompanija.

Microsoftova služba će takođe biti dostupna u Švedskoj, Danskoj, Holandiji, Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvaniji, Portugaliji i Slovačkoj.

Objava internet giganta stiže u momentu kada se zvaničnici EU pripremaju za pokušaje uplitanja uoči majskih izbora za Evropski parlament, na kojima se očekuje da će desničarske stranke ostvariti značajan uspjeh.

Stroga kontrola emitovanja na televiziji bila je ključni element tokom skoro dvadesetogodišnje vladavine predsjednika Rusije Vladimira Putina. Velika većina Rusa i dalje najviše informacija dobija preko televizije, što Kremlju služi kao moćno oruđe za oblikovanje percepcije javnosti.

Leonid Krivenkov radio je kao kamerman za Rossiya 24, koji emituje vijesti na svaki sat 24 časa dnevno od 2006. do 2016. godine, kada se penzionisao. Radio je u Studiju 7, odakle se emituje program uživo i snimao televizijske programe u kojima su učestvovali vodeći predstavnici političkog i kulturnog života. Za to vrijeme upoznao je cijelu Sverusku državnu televizijsku i radiodifuznu kompaniju (VGTRK) u sitne detalje.

Krivenkov je za ruski servis Radija Slobodna Evropa (RSE) rekao da je oduvijek bio obazriv prema vladajućem režimu, jer kako sam govori: „..oni idu za sopstvenim interesima i obmanjuju javnost dok se pretvaraju da usvajaju zakone za opšte dobro.“

Tokom prvih par godina rada na kanalu Rusija-24, bio je šokiran cinizmom koji su ljudi osjećali prema svom poslu, jer su svi odlično znali da dezinformišu gledaoce. Jedna od omiljenih šala  reditelja i voditelja bila je: „Sada je na tebe došao red da lažeš.“ Tačno su te riječi izgovarali novinari i voditelji prije nego što bi ih pustili u program.”

Kako Krivenkov navodi, veliki broj ljudi je u zavisnom položaju i moraju da govore ono što im se kaže da govore. Zvanične plate na papiru u VGTRK-u su smiješne. Ukoliko se pojedinac iz nekog razloga ponaša nedolično, počnu da mu isplaćuju samo tu zvaničnu platu, koja mu piše u ugovoru. Onda on ili ona ili daju otkaz ili se izvine.

Uprava ima mehanizme za kontrolu zaposlenih. Mnogi zaposleni imaju kredite. Mnogi su došli iz različitih regija i kupili stanove u Moskvi. Imaju hipoteke koje moraju da otplaćuju. Tako da se drže svojih pozicija i rade onako kako im se kaže.

Međutim, kontrola medija kroz kontrolu novinara i voditelja se ne završava samo na tome.

U intervjuu je govorio o famoznih „146 procenata“ iz 2011, kao i šta stoji iza toga.

„Najpoznatija anegdota je 146 procenata osvojenih glasova na izborima za deputate Državne dume 2011. godine. (Za vrijeme emitovanja rezultata izbora za svaku stranku po regijama, državna televizija prikazala je nekoliko regija, u kojima je zbir procenata osvojenih glasova premašivao 100 odsto, uključujući i oblast Rostov, u kojoj je sedam političkih partija osvojilo 146 odsto glasova, prim.aut.) Radio sam godinama u jednom studiju sa voditeljima programa Ivanom Kudrjavtsevim i Anom Šnajder, koji su cijeloj zemlji objavili rezultate glasanja u ukupnom procentu od 146 odsto. Pitao sam Anu, Ivana i glavnu urednicu TV kanala Rusija-24 za to. Naravno, nije bilo tačno ono što je Čurov (Vladimir Čurov, tadašnji predsjednik Centralne izborne komisije) rekao – da su pojedini zaposleni dobili lijepe kuće u inostranstvu za taj potez. Cijela priča je, u stvari, daleko jednostavnija: instrukcije TV kanalu Rusija-24 koji će se procenti emitovati konkretno za stranku Jedinstvena Rusija stigle su iz Kremlja. Urednica je pitala: „A šta ćemo sa ostalim strankama?” Stigao je odgovor: „Samo prikažite ono što su osvojili”. Urednica nije imala namjeru da se raspravlja sa njima. Na kraju krajeva, Kremlj zna najbolje. Urednica je uradila tačno ono što su joj rekli. I tako ste imali 146 procenata glasova.​“

Bilo je par gostiju koji su se ponašali „dolično” tokom preliminarnih razgovora, ali su onda tokom emitovanja uživo počeli da govore istinu. U duhu toga, osvrnuo se na još jedan veliki skandal sa gostom koji je bio pozvan u emisiju o korišćenju hemijskog oružja od strane snaga Bašara al Asada. Gost je počeo da govori istinu o tome kako snage sirijske vlade proizvode i koriste hemijsko oružje. Urednik, Aleksej Kazakov, je vikao na voditelja živog programa: „Zar ne čuješ šta govori? Ućutkaj ga odmah!” Voditelj je momentalno prekinuo stručnjaka i rekao kako nema više vremena. Usledio je poziv iz Kremlja i onda je izbio skandal. Taj stručnjak se nikada više nije pojavio na televiziji.

Takođe govorio je i o pozivima koje su dobijali iz Putinove kancelarije, ali i iz različitih agencija, koji su imali formu direktive, a ticali su se „ispravke“ sadržaja vijesti.

Članak je preuzet sa Radio Slobodna Evropa. Kompletan intervju možete naći na: slobodnaevropa.org

Zajedničkom istragom Belingketa i Insajdera identifikovan je drugi agent GRU koji je bio uključen u pokušaj državnog udara 2016. godine u Crnoj Gori – Vladimir Nikolajevič Moisejev.

Interpol je raspisao potjernicu za dvojicom agenata ruske vojno-obavještajne službe, koji su osumnjičeni za organizovanje neuspjelog državnog udara 2016. godine u Crnoj Gori. Pravi identitet jednog agenta je poznat javnosti, dok je drugi bio poznat samo pod lažnim imenom. Belingket je otkrio pravi identitet drugog osumnjičenog, optuženog od strane crnogorskog tužilaštva, i potvrdio da je to zaista agent GRU.

Ime prvog ruskog agenta, Eduarda Šišmakova, i njegovo angažovanje u GRU u vijeme tih događanja u Crnoj Gori potvrđeno je u nizu istraživanja koje su sproveli Belingket i njegov istraživački partner u Rusiji – Insajder.

Druga osoba je crnogorskom tužilaštvu poznata pod lažnim identitetom, kao Vladimir Popov. Pod tim imenom njega su tražili i Interpol i crnogorske partnerske agencije, kao što se može vidjeti u sudskim spisima.

Belingket i Insajder su sada uspjeli da otkriju Popovljev pravi identitet. Pravi identitet Popova je Vladimir Nikolajevič Moisejev. Moisejev, koji je potpukovnik ili poručnik ruske vojno-obavještajne službe, rođen je 29.06.1980. godine, iste godine kad i imaginarni „Popov“.

Otkrića Belingketa u slučaju Popov/Moisejev dopunjuju važne i intrigantne detalje načina poslovanja GRU u tajnim operacijama, koji uključuju i korišćenje lažnih poslovnih operacija, i doprinose shvatanju svijeta tajnih agenata GRU, koje smo prethodno naveli u izvještaju o dva osumnjičena, Anatolija Čepiga i Aleksandera Miškina, u slučaju trovanja Skripalja. Kao u slučaju Čepiga i Miškin otkrića direktno demantuju izjave Kremlja da je „Popov“ bio nevini ruski turista kojeg je nepravedno optužila neprijateljska strana država.

Ko je Vladimir Moisejev?

Vladimir Nikolajevič Moisejev je rođen u malom selu Pivkino u Zapadanom Sibiru (sa nešto preko 500 stanovnika) u Kurganskoj regiji Urala, nedaleko od Čeljabinska. Pohađao je lokalnu školu prije nego što se preselio u Tjumen, oko 200km sjeverno od Pivkina, kako bi služio vojsku. Odmah nakon ili tokom vojne službe, Moisejev se upisao na Institut za vojni inženjering u Tjumenu, na napredni program koji štancuje vojne inženjere specijalizovane za sve – od dešifrovanja radio signala do detoniranja bombe sa daljine. Studije je završio sa činom poručnika.

Ne zna se tačno kada je GRU regrutovao Moisejeva, tokom studija ili nakon završetka. Po poslednjem praćenju Belingketa njegova registrovana adresa je bila na Vojnom institutu u Tjumenu, 2005. godine. U nekom trenutku, u periodu između 2005. i 2009. godine preselio se u Moskvu kako bi služio u specijalnoj jedinici GRU Spetsnaz, poznatoj kao vojna jedinica br. 48427. Godine 2008. specijalna jedinica Spetsnaz je učestvovala u operacijama u Gruziji tokom gruzijsko-osetijskog sukoba i rusko-gruzijskog rata. Stoga, pod pretpostavkom da je Moisejev bio raspoređen u ovu jedinicu prije 2008. godine, to bi značilo da je učestvovao u ruskim vojnim operacijama u Gruziji.

Godine 2009. Moisejev je dobio novi identitet, pod imenom Vladimir Popov. Kao i njegove kolege, osumnjičeni za slučaj trovanja Skripalja– Čepiga i Miškin, i Moisejev „postoji“ u ruskoj bazi podataka pod dva paralelna identiteta, kao Vladimir Moisejev i Vladimir Popov.

Do 2014. godine Moisejev je sa porodicom živio u domu specijalne jedinice Spetsnaz 48427, na adresi Matroskaja Tišina 10 u Moskvi. U martu 2015. godine Moisejev je dobio stan u istoj stambenoj zgradi gdje je i osumnjičeni za slučaj Skripalj, Miškin, dobio stan nekoliko mjeseci ranije. Kao i u Miškinovom slučaju stan je registrovan na Moisejevljevu ženu i djecu, a agent GRU se ne pominje u tapiji.

Pod novim tajnim identitetom, Popov je radio kao „korespondent“ i „novinar“ za časopis o osiguranju, pod nazivom Morskoe strahovanije (bukvalno: Pomorsko osiguranje). Koristio je taj identitet kako bi putovao širom Evrope u periodu od 2012. do 2016. godine. On je čak i objavljivao „članke“ – sada nefunkcionalan vebsajt  časopisa sadržao je Popovljev rad koji nabraja najbolje moreplovce svijeta. Naime, upravo je pod fasadom novinara za časopis Morskoe Strahovanije „Popov“ doputovao u Srbiju u oktobru 2016. godine.

Kako je otkirven Moisejev?

Polazna tačka za ovu istragu bili su sledeći podaci: ime „Vladimir Nikolajevič Popov“, datum rođenja 29. jun 1980., slika iz pasoša i međunarodni pasoš, koje su objavili tužioci iz Crne Gore i Interpol. U pasošu se takođe nalazilo i mjesto rođenja: „Kurganska oblast“ (na vebsajtu Interpola pogrešno je napisana kao „Kurgastaya“).

Dodatno, na raspolaganju su bile tri fotografije u boji koje je „Popov“ postavio na društvenim mrežama; jednu fotografiju sa snimka video nadzora koju je napravila srpska policija, a fotografisan je i susret Šišmakova i Popova u beogradskom parku nekoliko dana prije događanja u Crnoj Gori.

Radna pretpostavka je bila da je ime „Popov“ pseudonim. Ova hipoteza je potvrđena kad su u Belingketu dobili podatke iz pasoša i adresu osobe sa ovim imenom i datumom rođenja iz moskovske baze podataka (Larix), koja je dostupna javnosti. Pronađeno je jedno poklapanje u bazi podataka – pojedinac je imao naveden samo jedan pasoš, koji je izdat 2009. godine i u njemu je navedena „Kurganska oblast“ kao mjesto rođenja. Prethodne veze sa ovim pojedincem nisu pronađene ni u ovoj ni u nekoj drugoj bazi podataka koje su pretraživane. Pretraga je takođe pokazala adresu u Moskvi.

Tada je dobijena potvrda o vlasništvu iz ruskog zvaničnog registra nepokretnosti, Rosreestr za adresu u Moskvi. Kao vlasnici malog jednosobnog stana navedeni su supružnici u 70im godinama iz Rusije. Lociran je porodični fiksni telefon uz pomoć pretrage preko popularnog ruskog vebsajta phonenumber.to. Kontaktirali su porodicu i rekli su da nikad nisu čuli za Vladimira Popova. Ovo je učinilo prvobitnu hipotezu kredibilnijom, jer su se posmatrala slična „nasumična dodjeljivanja“ adresa i drugim tajnim agentima GRU, kao što je to bio slučaj sa Čepigom.

Nakon toga istražitelji Belingketa su potražili Vladimira Popova u moskovskoj bazi vlasnika motornih vozila. Nekolike iteracije ovih baza podataka za motorna vozila, koje je održavala agencija GIBDD, poznata i kao Ruska saobraćajna patrola, su tokom godina procurile i dostupne su na ruskim torent vebsajtovima. Iz verzije baze podataka iz 2011. godine otkriveno je da je Vladimir Popov posjedovao automobil marke Kia CEED, na osnovu toga što je imao isto godina i istu (lažnu) adresu u Moskvi kao osoba za kojom Interpol raspisuje potjernicu.

Ova nova informacija dala je tri dodatna značajna traga. Jedan je bio činjenica da je Centralni direktorat za imigraciju u Moskvi bio organ koji je izdao pasoš; ista agencija za izdavanje pasoša koja je izdala lažne pasoše Čepigi i Miškinu. Drugi trag je bio broj telefona. Treći trag su predstavljala dva broja koja identifikuju vozilo koje je u vlasništvu Popova ( broj šasije).

Koristeći ove detalje o vozilu, Belingket je uspio da se uloguje na portal elektronske usluge Vlade Rusije i dobije listu saobraćajnih prekršaja  povezanih sa tim automobilom. Pronađeno je deset neplaćenih kazni za prekoračenje brzine, od kojih su četiri bile koncentrisane blizu dvije adrese GRU u Moskvi: Koroševskoje Šose 76b (zgrada sjedišta GRU), i „Toranj“ zgrada GRU u Kimki.

Zatim je, preko onlajn pretrage telefonske baze podataka, provjeren broj telefona naveden na Popovljevoj registraciji za auto i otkriveno je da je u jednoj od njih  ime Vladimir Nikolajevič Popov.

Tada je testirana hipoteza koja je prethodno pomogla da se otkrije pravi identitet GRU agenta, Aleksandera Miškina. Pretražena je moskovska baza podataka pomoću imena i patronima koje je „Popov“ koristio, kao i pomoću datuma rođenja, 29. juna 1980., a kao džoker je ostavljeno prazno polje za prezime.

U verziji moskovske baze podataka za registraciju vozila iz 2011. godine otkriveno je jedno poklapanje. Izvjesni Vladimir Nikolajevič Moisejev naveden je kao vlasnik automobila marke Subaru Legacy Outback. Ova osoba ima pasoš izdat u oblasti Tjumena. Tjumen je grad koji se nalazi nedaleko od Kurganske oblasti, i naveden je na „Popovljevom“ sada neaktivnom VK nalogu kao mjesto studiranja, te se to poklapanje učinilo interesantnim. Međutim, ono što je još interesantnije jeste navedena adresa ovog pojedinca od 2011. godine.

Adresa je Matroska Tišina 10, sa užom specifikacijom Vojna jedinica 48427. Ovaj broj vojne jedinice je bio lažni naziv za Posebnu vazduhoplovnu izviđačku jedinicu Spetsnaz, pod komandom GRU, koja je odigrala ključnu ulogu u dva čečenska rata i u rusko-gruzijskom ratu.

Zatim je radna hipoteza bila da je Moisejev – povezujući obrazac pseudonima sa Miškinom i Šišmakovim, a takođe registraciju u vojnu jedinicu pod komandom GRU, i nadalje veza sa Tjumenom koju je imao i „Popov“ – zaista bio pravi pojedinac koji se krio iza „Popovljevog“ identiteta.

S namjerom da radi samo sa otvorenim podacima , Belingket je izabrao da ne pribavlja kopiju Moisejevljevog pasoša. Umjesto toga, pretražene su razne dodatne baze podataka koje su procurile ili su bile komercijalno dostupne u potrazi za tragovima koji su povezani sa ovim čovjekom. Pretražena je statistička baza podataka Tjumena i pronađen je Moisejev, koji je imao isti pasoš kao ovaj što je naveden niže, registrovan 2004. i 2005. godine na adresu Instituta za vojni inženjering u Tjumenu. Onda je pretražena statistička baza podataka Kurganske oblasti i pronađen Moisejev sa adresom – i datumom rođenja – registrovanom na malo selo Pivkino. Samim tim, mjesto rođenja se poklopilo sa onim navedenim u lažnom pasošu: Pivkino je u Kurganskoj oblasti.

Pretražen je onlajn saobraćajni sistem kako bi se pronašli prekršaji koje je Moisejev napravio pod pravim imenom sa Subaru automobilom. Pronađen je jedan saobraćajni prekršaj iz 2017. godine i odgovarajuća fotografija sa snimka, koja nije bila dovoljno jasna kako bi poslužila za identifikaciju.

Zatim su potražili članove porodice koji bi mogli da imaju fotografiju Moisejeva. Pretražena je statistička baza podataka Moskve i tragano je za ljudima koji nose prezime Moisejev/a i kojima je navedena adresa boravka 48427 Vojna baza jedinice u Moskvi. Pronađena je žena koja se preziva Moisejeva (po pravilu u ruskom jeziku ženska verzija prezimena Moisejev je Moisejeva), i koja je sličnog uzrasta kao Moisejev. Takođe je pronađeno dijete sa istim prezimenom i patronimom Vladimirovič (što upućuje na to da je očevo ime Vladimir). Njihova hipoteza je bila da su možda upravo pronašli Moisejevljevu ženu i dijete.

Uspjeli su da identifikuju ženin nalog na društvenim mrežama. To je bio privatni nalog na ruskoj društvenoj mreži Однокласники, zbog čega nisu mogli da pristupe fotografijama. Međutim, mogli su da pretraže listu prijatelja ovog naloga i naiđu na ženu koja je imala isti datum rođenja kao i Moisejev, i kojoj se u zagradi nalazilo prezime Moisejeva, što je uobičajen način za žene da pišu svoje djevojačko ime na društvenoj mreži Однокласники, sajt koji je prvobitno zamišljen za lociranje školskih vršnjaka. Postavljena je hipoteza da je ova žena bliznakinja Vladimira Moisejeva. Ovo je potvrđeno kad su pronašli njeno ime u statističkoj bazi podataka Pivkina.

Nalog Moisejevljeve sestre sadržao je veliku foto galeriju, uključujući fotografije djece koje je ona u komentarima nazivala djecom njenog brata Vladimira, i koja su fizički jako podsjećala na osobu poznatu kao „Popov“. Međutim, nije bilo fotografije njenog brata. Naposlijetku, naišli su na nepobitan dokaz, vezu između „Popova“ i Moisejeva  u nedavnoj verziji GIBDD baze podataka motornih vozila za stanovnike Moskve. Moisejev je u njoj naveden kao vlasnik novije verzije istog automobila kao iz 2011. godine (Subaru Outback iz 2015. godine). U ovoj bazi podataka Moisejevu je naveden telefonski broj identičan broju koji je naveden pod „Popov“ u njegovoj registraciji auta.

Štaviše, nedavna baza podataka sadržala je novu adresu Moisejeva, koja se nalazila u istom kompleksu stanova gdje je živio osumnjičeni za trovanje Skripalja, Aleksander Miškin. Zbog tačne adrese mogli su da dobiju informaciju o vlasništvu iz ruske baze podataka nepokretnosti, koja je pokazala stan sličan po veličini i rasporedu kao stan Miškina: transfer vlasništva, rasterećen bilo kakve hipoteke, direktno sa grada Moskve ( jer je grad bio prvobitni vlasnik novoizgrađene stambene zgrade) na Moisejevljevu ženu i djecu.